Nitko tko je preživio rat nije mogao proći neoštećen. Ako je samo “kraćeg fitilja”, dobro je, ali opet, ne možete pouzdano reći.
Skromno svoju priču započinje Antun Petrić, zvan Frenki, ratni zapovjednik Prve bojne satnije vukovarske 124. brigade, čovjek koji nije samo prošao slavonska bojišta uzduž i poprijeko – i to od čak 1990. do 2002., kao djelatna vojna osoba – nego je bio i zarobljen sedam i pol mjeseci. Nije bio u logoru, nego u privatnim kućama.
Najviše je proboravio u jednom podrumu, prisjetio se.
Ono što smo čuli u nastavku – rasplakalo nas je. Tu se, u tom podrumu u kojemu je mučen i vezan lancem “kao krava, toliko teškim da ga nisam mogao vući”, kaže, dogodilo iskustvo koje ga je psihički zapravo spasilo.
S Frenkijem smo razgovarali ispred Memorijalne bolnice “Dr. Juraj Njavro” u Vukovaru, u kojoj je veći dio rata, u svojstvu primalje, radno provela njegova supruga Zdenka. Danas oboje – iako su u Vukovaru rođeni i odrasli – žive u Zagrebu, kao i njihov sin, koji ima vlastitu obitelj. Kći, pak, stanuje u Šibeniku.
Ratne rane koje su obilježile živote ove familije duboke su i trajne, no ohrabrujuće je što su svi živi i zdravi. Zdravim se smatra čak i Antun Frenki.
– Kao dragovoljac sam se u zadnji čas prijavio za rezervni sastav MUP-a, imao sam te 1990. 37 godina. Kad se počelo “kuvat” u Vukovaru, nitko nije očekivo da će baš grunut pravi rat. Preporuka je bila da se djecu skloni, i moj tada 13-godišnji sin i devetogodišnja kći otišli su u Mali Lošinj u zbjeg s posljednjom organiziranom grupom – prisjeća se naš sugovornik.
– Tada ih puna tri mjeseca nisam čuo ni vidio; to mi je bilo teško kao logor. A zarobljen sam točno na "Oluju", petog kolovoza 1995. godine, i u zarobljeništvu sam bio do 22. ožujka 1996. godine, do razmjene… Sjećam se ko jučer kako su Srbi divljački tukli po Vinkovcima, granatirali ih ko
odmazdu za "Oluju"; a mene uhvatili u Vukovaru, u Marincima, gdje sam došo iz Vinkovaca kako bih im tamo *ebo mater – uzbuđeno će tadašnji dozapovjednik Četvrte bojne vukovarske, postrojbe kojom je zapovijedao Josip Horvat Mađar.
– Kako mi je bilo tih sedam i pol mjeseci? Evo, pogledajte mi uši: smrvljene. Ne znam zašto su me stalno tukli po ušima, po glavi, dok mi je na Božić 1995. nisu skroz polomili; vidite da je napukla, tu su ožiljci.
Ruku odonda ne mogu ispružit, četiri rebra slomljena, bio sam crn ko ove cipele, izgladnio. Ugljen sam jeo u podrumu, danima ništa. Onda su mi prije razmjene donijeli hranu. ali bio sam toliko uništen da nisam mogo jest, pa su me tukli jer nisam mogo. Stalno su nešto pitali, bezveze: “Gdje su katakombe, gdje je zlato?”, gluposti. Pa su nudili suradnju, koju sam odbio. Mrš! Pa opet tukli, silazili u podrum svaku večer…
Znate što me spasilo da ne poludim? Isus.
Kunem vam se, ja sam ga vidio, a uopće nisam bio neki veliki vjernik, onako, vjerovo sam, ali površno. Kad sam bio sam dolje u mraku, vidio sam Ga, ono svjetlo oko Njega. I ništa drugo, bio sam isključen kao da sam iskopčan od stvarnosti…
Odonda nosim Isusovu sliku u novčaniku. Razgovarao sam sa svećenikom nakon razmjene (oslobađanja), jel, kad sam izašo, o tom iskustvu, i on mi je reko da je to moguće objasniti, da se i drugima znao dogoditi susret s Isusom, Duhom Svetim, da ih je to izbavilo, održalo na životu.
E sad bi vi mogli reći da je to neki umišljaj, ali ja vam kažem pošteno: nije mi se ukazo, štajaznam, Pero Nadoveza, nego Isus Krist – trpko se našalio Antun Petrić Frenki, jedan od sretnika koji su prošli strahote ratnog Vukovara i sada mogu starjeti u miru. Doduše, starost je još daleko od Vukovarca Frenkija, tek su mu sedamdeset i dvije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....