Što je Eiffelov toranj Parizu, a Sveti Duje Splitu, to je Vodotoranj Vukovaru - ali i cijeloj Hrvatskoj. Susret s tim objektom, njegovim “konzerviranim ranama” i pričom u pozadini dojmljiv je; jedan je Belgijanac, negdašnji pripadnik snaga UNPROFOR-a, prilikom nedavnog posjeta Tornju plakao kao kiša.
Mnogima zna i pozliti, uglavnom bezazleno, uslijed emocija koje nahrupe. Kao kad se sretnete s čeljadetom, nekim koga ste poznavali kao zdrava čovjeka, a onda ga nakon nekoliko desetljeća susreli teško narušenog zdravlja, no ponosnog, da ponosniji biti ne može. Kao da sam Svevišnji kroza nj svijetli, pokazuje put u Vječnost.
Saznajemo mnogošto od Gabrijele Džalto (53), djelatnice u novootvorenom spomeniku-vukovarskom Vodotornju od prvog dana, točnije unatrag petoljetke otkad je otvoren kao takav.
Njezina je životna priča također usko vezana uza nj, njezin se pokojni otac svakog dana, tijekom tromjesečne okupacije Vukovara penjao strmim, poluskršenim stubama do vrha Vodotornja zajedno sa suborcem Ivanom Ivanikom.
Penjao se kako bi na vrh izvjesio - hrvatski barjak. Bilo je to u doba najcrnjeg mraka i rata, bez mobitela, struje pa i telefona. Komunikacija među čak najbližom rodbinom bila je nemoguća, znali su se danima ne vidjeti. No u trenutku kad bi barjak zavijorio, Gabrijela je znala jedno: njezin otac Hrvoje je živ. I ne samo on; bila je živa i Hrvatska, Vukovar nije pao.
Tragedija koja je uslijedila, slom grada-heroja nikad neće biti zaboravljeni unatoč kršćanskom oprostu i mirnoj reintegraciji. Vukovar je opet i zauvijek naš, no Hrvoje Džalto je prije 12 godina preminuo, a njegov suborac Ivan Ivanika još puno prije, u očaju preplivavajući studeni Dunav 1991., ranjen i nevoljan. On nije stigao ostarjeti, ali njegova i slika pokojnog Hrvoja ostaju zauvijek ucrtane na štandarcu na vrhu Vodotornja, koji je ovih dana - pod opsadom! Srećom, samo ljudi koji odasvud hodočaste na to mjesto ponosa i obrane, satima čekajući red kako bi ušli i popeli se do vrha, do zastave Republike Hrvatske.
Gabrijela se živo sjeća svega, a tamo gdje se njezin otac kao hrvatski dragovoljac penjao pod kišom metaka, ona radi u miru. Danas su joj 53 godine, Domovinski rat je započeo kad je maturirala u Tekstilnoj školi, u struci nikad nije radila. Kao izbjeglica nekoliko je godina boravila u Jelsi na Hvaru, s dubokim poštovanjem se prisjeća i splitske obitelji Gamulin, koja ju je često u Splitu ugošćavala.
U Bjankinijevoj ulici u Splitu osjećala se kao u vlastitom domu što joj je neizmjerno puno značilo, jer u Jelsi je bila sama, bez ikoga svog. Otac je bio na ratištu, prošao sve logore, brat također, majka je skrbila u Borovu naselju o svojim starim i bolesnim roditeljima. Prije progonstva i Gabrijela je pomagala u sanitetu, autom prevozila ranjenike u bolnicu. Danas, kad se toga sjeti, obuzima je jeza...
- Nekako smo svi mi u autu, dok fijuču meci, spustili glave u vožnji prek‘ one čistine, mosta. To onda nije izgledalo baš toliko grozno. Bili smo navikli na metke. I bili smo mladi... - potreseno će Gabrijela.
Dolazak u Dalmaciju tada je značio spas.
- U Splitu mi je bilo jako lijepo, zauvijek sam zahvalna mojim domaćinima, s čijom sam djecom ostala u kontaktu. Barba Jure Gamulin bio je veslač ko i ja - kazuje nekadašnja trofejna veslačica a danas “čuvarica Vodotornja” i - udomiteljica.
Naime, Gabrijela uz svoje dvoje biološke, danas poodrasle djece ima i (trenutno) dvoje djece koje je udomila. Riječ je o dvije 17-godišnje djevojčice, još jedna ih je napustila u siječnju ove godine jer je navršila 18.
Na potez udomljavanja se odlučila oplemenjena vlastitim iskustvom života sa obitelji Gamulin iz Bjankinijeve, ali i susretom s prijateljicama svoje kćeri, djevojčicama bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
- Nisam mogla podnijeti da te curice budu gladne, da se nemaju kome pojadati, tražiti savjet. Tada sam odlučila postati dio sustava skrbi. Bilo je to prije šest godina - sažima naša sugovornica.
Vodotoranj je, pak, posao koji joj je donio puno radosti, stresa, interakcije s ljudima koji nisu uvijek ljubazni, no za nju je sve to jedno nadrealno iskustvo. Svaki dan se na Vodotornju prisjeća oca, ostaje povezana s njim.
- Svima nama iz Vukovara ovaj je objekt uvijek bio nekako “sve”: orijentir, ovaj park koji ga okružuje - nekad u posjedu obitelji Najpar - obavezna ruta na putu prema školi, satovima vjeronauka… Tu smo odrasli, igrali se i družili. Inače je Vodotoranj izgrađen 1963. godine - podsjeća.
- Vidite ga kak je lijep; uvijek svijetli u nekoj prigodnoj boji, danas je to ljubičasta u čast malih hrabrih palčića. Inače je zaštitna njegova boja crveno-bijela. Ne znaš jel Vodotoranj ljepši po danu ili kad navečer zasvijetli… Uskoro će pored njega biti izgrađeno i veliko pristanište za kruzere. I sad ga puno ljudi dolazi vidjeti, kako i ne bi - zaljubljeno veli.
Ratne godine su je obilježile, prerano je izgubila i majku - čak deset godina prije oca, također od zloćudne bolesti - ali smatra da ima lijepu i sretnu svakodnevicu u svom gradu, u Vukovaru. Neizmjerno je, veli, ispunjava bavljenje udomiteljstvom, druženje sa “svom svojom djecom”.
I vukovarski Vodotoranj, konstanta njezina života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....