Zadnji intervju generala Laušića za ‘Slobodnu‘: Štitio sam Tita, Tuđmana, kraljicu... Uvijek razmišljajući kao atentator

Danas je u dobi od 75 godina preminuo general Mate Laušić.

Javnosti poznat kao šef osiguranja prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, doživio je teški moždani udar te je završio u KBC-u Zagreb gdje su mu liječnici pokušali spasiti život.

"Preminuo je naš kolega i suborac general pukovnik Mate Laušić. Prije smrti primio je bolesničko pomazanje. Evo, umro je prije 20 minuta", kazao je Ljubo Ćesić Rojs.

Pogreb umirovljenog generala Mate Laušića, u javnosti poznatijeg kao bivšeg šefa osiguranja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, najvjerojatnije će se održati u krugu obitelji. Komemoracija će se održati, kaže Rojs, u Hrvatskom generalskom zboru.

Povodom smrti generala Laušića, objavljujemo ponovno njegov posljednji intervju za ‘Slobodnu‘. Tekst prenosimo u cijelosti kako je izašao tada, 23. srpnja 2024. godine.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kako je moguće da golobradi, 20-godišnji Thomas Matthew Crooks iz Bethel Parka u Pennsylvaniji dođe sa snajperskom puškom na 120 metara od bivšeg – a vrlo vjerojatno i budućeg – američkog predsjednika Donalda Trumpa i neometan izvrši atentat, odnosno pokušaj ubojstva, na jednu od najštićenijih osoba na svijetu?

Na to pitanje odgovor će morati dati američke službe koje su odgovorne za očito ogroman propust u osiguranju.

Povodom ovog nevjerojatnog događaja porazgovarali smo s general-pukovnikom Matom Laušićem, nekadašnjim šefom osiguranja predsjednika dr. Franje Tuđmana, kasnije načelnikom Uprave Vojne policije RH, ali i čovjekom koji je aktivno radio na osiguravanju maršala Josipa Broza Tita i koji je u svojoj karijeri štitio brojne važne osobe, počevši od engleske kraljice Elizabete, Juana Antonija Samarancha, nekadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, Pereza de Cuellara, bivšeg predsjednika Ujedinjenih naroda, Alda Mora, talijanskog premijera koji je poslije otet i ubijen.

Nema apsolutne sigurnosti

I nismo s generalom Laušićem razgovarali o tome kako se ovakav propust mogao dogoditi Amerikancima, jer o tome je do sada dosta toga napisano, nego o tome kako se nekada štitilo Tita, a poslije toga i Tuđmana.

– Volim reći da nikad nema apsolutne sigurnosti u štićenju važnih osoba, ali svakako treba poduzimati maksimalne mjere, i u pripremnom i u izvršnom periodu, u štićenju osoba, objekata, manifestacija..., kako bi sigurnost štićene osobe bila što bolja i kako bi se ostavilo vrlo malo mjesta za moguće iznenađenje. U cijeloj ovoj priči vrlo je važno pripremno razdoblje, odnosno najvažnije je koliko vremena imaju ljudi koji pripremaju osiguranje. Ogromna je razlika radi li se tu o nekoliko dana ili tjedana priprema ili o samo nekoliko sati priprema osiguranja – kazao nam je general Laušić.

Izvršni period je onaj kad štićena osoba dođe na prostor koji je predviđen za njezin posjet.

– Ljudima mora biti jasno da nemoguće uvijek može postati moguće. I ja sam u takvim trenucima, kad bi štićena osoba došla na teren na koji je trebala doći, uvijek razmišljao kao napadač. Usprkos svim vrstama zaštite koje bismo poduzeli, u svojoj sam glavi uvijek pokušavao biti korak ispred potencijalnog napadača i razmišljati kao on, odnosno pokušati uočiti moguće nedostatke koji bi štićenu osobu mogli dovesti u opasnost. Uvijek sam htio vidjeti postoje li neke rupe u osiguranju koje bi potencijalni napadač mogao iskoristiti – govori Mate Laušić.

Najvažnije je bilo utvrditi jesu li poduzete sve pripremne radnje.

– Tada je moj mozak morao funkcionirati "najzločestije" što može i trebao je utvrditi postoji li bilo kakva rupa u pripremi, odnosno postoji li mogućnost opasnosti za štićenu osobu. Sa sustavom osiguranja štićenih osoba susreo sam se već u svojim mladim danima, 1970. godine, kad je u Zagreb dolazio američki predsjednik Richard Nixon. Iako sam tada još uvijek bio policijski vježbenik i nisam sudjelovao u njegovu osiguranju, sve mi je to bilo interesantno i bio sam znatiželjan. Gledao sam svoje starije kolege kako to rade, upijao sam znanje od njih. Sjećam se da su agenti američke tajne službe došli u Zagreb dva do tri tjedna prije Nixona kako bi sve pripremili i osigurali. Približio sam se koliko su mi najviše dopustili i gledao sam njihovo oružje, odnosno pokušao sam upiti sve ono što oni rade. Šef osiguranja s tadašnje jugoslavenske strane bio je legendarni Marjan Kraljević King i od njega sam puno naučio. Od tada uvijek ponavljam da se najskuplje stvari ne kupuju novcem, nego očima i ušima, odnosno da je najvrjednije ono što čovjek upije svojim očima i ušima. To vrijeme učenja bilo je golemo iskustvo u mojem kasnijem radu –kaže.

Plan osiguraja do u minutu

Kako su strani državnici dolazili u službene posjete bivšoj Jugoslaviji, tako je osiguranje do u minutu imalo plan njihova boravka.

– Znali smo gdje će i kada ići, koliko će stajati na nekome mjestu. Tako smo znali da će kraljica Elizabeta ići u Konzulat Velike Britanije u Ilici 10, zatim u Strossmayerovu galeriju i da joj zrakoplov polijeće u 16.10. Nixon je išao na Gornji grad, u Ilicu... I kod takvih posjeta postoji protokol, sve se zna po minutama – veli Laušić.

Vrlo važnu ulogu o osiguranju štićene osobe imaju i operativci koji su "pomiješani" s običnim ljudima.

– Tu ne govorimo o neposrednom tjelesnom osiguranju, eskortnom osiguranju, koje je najbliže štićenoj osobi i prati je u stopu. Govorimo o "trasnom" osiguranju, odnosno operativcima koji se nalaze u masi ljudi i ustvari su ljudski detektori, koji na pločniku profiliraju ljude koji pozdravljaju štićenu osobu. Čim uoče neku nepravilnost ili moguću prijetnju, oni reagiraju. Sjećam se, kad bi štićena osoba prolazila Ilicom ili Jurišićevom ulicom, svi bi lokali bili zatvoreni. Ne bi bili zatvoreni danima ili satima prije prolaska, zatvaralo bi ih se u trenutku kad bi štićena osoba trebala tuda proći, a svi posjetitelji ostajali bi zatvoreni u tim lokalima dok štićena kolona ne bi prošla. Kad bi kolona prošla, lokali bi se ponovno otvarali – objašnjava nam Mate Laušić.

Nikada se ništa nije ostavljalo slučaju i za to je zaslužno dubinsko osiguranje.

– Pregledavale su se sve zgrade na trasi prolaza. Točno se znalo tko živi u kojoj zgradi, tko ima podstanare, tko ima što u stanu, u podrumu, na krovu zgrade... Obavljao se fizički pregled stanova i zgrada u pratnji predsjednika kućnog savjeta. Stanarima bismo rekli da ne smiju biti na balkonima, da ne smiju otvarati prozore, da ne smiju imati cvijeće na prozorima i balkonima, da kojim slučajem netko ne bi htio baciti te tegle s cvijećem. Rekli bismo im da ne smiju primati posjete... Zauzimali smo sve dominantne točke i to je bilo to dubinsko osiguranje – kazao je Laušić.

Prema riječima našeg sugovornika, predsjednika Tuđmana bilo je lakše štititi u ratu nego u miru.

Iznenadno, tajno, brzo

– U ratu smo ga štitili iznenadno, tajno i brzo. Ja bih tek 24 sata prije nego što bi predsjednik Tuđman išao na ratište posjetiti naše borce doznao za to. O tome nisam nikoga smio obavijestiti, samo osobe koje su trebale dati resurse za osiguranje. Ako je predsjednik Tuđman trebao na taj put krenuti ujutro u šest sati, ja bih u tri sata noću o tome izvijestio generala Mladena Markača, tadašnjeg zapovjednika Specijalnih postrojbi, i ravnateljicu Hitne pomoći. Generalu Markaču bih rekao koliko mi je potrebno njegovih timova i na kojim se lokacijama moraju nalaziti, što je ovisilo o tome koji dio ratišta ide posjetiti predsjednik Tuđman. Isto bih kazao i ravnateljici Hitne pomoći. Tada bih im rekao i trasu kretanja. Mi bismo se iznenada pojavili na terenu, na prvoj liniji fronte, nitko ne bi znao da ćemo doći, a brzina našega kretanja bila je tolika da smo čak i motocikliste koje smo imali u pratnji morali isključiti jer smo vozili i brzinom preko 220 km/h. Danas se tako ne može raditi jer svi imaju protokole u rukama i po tim se protokolima ravnaju. Sve se zna, kuda će ići, koliko će stajati, kolikom će se brzinom kretati... – objašnjava general Laušić.

Tada nije bilo ni medija kakvi su danas.

– Danas mediji sve znaju unaprijed, odnosno u realnom vremenu. Prije, ako se nešto pripremalo, to se radilo tiho i samo je uski krug ljudi znao o čemu se radi – veli.

U "Titovo doba" tadašnja Služba državne sigurnosti (SDS) vodila je glavnu riječ.

– Ona je trebala detektirati potencijalne, odnosno moguće ugroze, a Javna sigurnost morala ih je uklanjati. Potencijalno opasne osobe trebali smo obilaziti u njihovim stanovima i reći im da ih ne smiju napuštati 24 sata dnevno ili da ostanu u kući dva dana, dok je štićena osoba na tom području. Dalje, bilo je i osoba za koje se smatralo da su izuzetno opasne i one bi bile pozivane u policijske postaje, gdje bi boravile u izolaciji dok je Tito bio u Zagrebu. Bilo je tu i osoba koje su zbog nekih drugih razloga predstavljale prijetnju, primjerice psihički bolesnici koji nisu bili u bolnici, nego na kućnom liječenju, i takve bi smještali u bolnice dok Tito ne ode iz Zagreba. Micali smo s ulica Zagreba i prostitutke, kojih je tada bilo jako puno, kao i skitnice. Ma puhali smo i na hladno – prisjeća se Mate Laušić.

Otvaranje tunela Sv. Rok

Zadnji put je Mate Laušić sudjelovao u čuvanju Tita 1977. godine, a nastankom hrvatske države godinu je dana bio šef osiguranja predsjednika Tuđmana.

– Bio sam šef osiguranja predsjednika Tuđmana od prosinca 1990. do prosinca 1991., i tada sam od njega dobio zapovijed da preuzmem poziciju načelnika Uprave Vojne policije. No i dalje sam ostao u njegovu osiguranju, kao zamjenik general-pukovnika Mile Ćuka, koji je bio zapovjednik Prvog hrvatskoga gardijskog zbora, postrojbe koja je bila direktno pod zapovijedanjem predsjednika Republike i provodila je sve mjere osiguranja. Ćuk je bio i ravnatelj Stožera osiguranja Ureda za nacionalnu sigurnost dok sam mu ja bio zamjenik. U tom stožeru koji je vodio brigu o osiguravanju dr. Tuđmana bili su još Joško Morić, Smiljan Reljić... Moje zadnje osiguravanje nekog događaja gdje je štićena osoba bio dr. Tuđman bilo je 16. listopada 1999., kad je predsjednik Tuđman sa sjeverne strane otvarao tunel "Sv. Rok", nakon čega smo išli u Gračac i potom se helikopterskim prijevozom vratili u Zagreb – zaključio je general-pukovnik Mate Laušić.

Naš je sugovornik sudjelovao u osiguravanju "Vlaka slobode", vlaka za Vukovar, prolaska autocestom kroz još uvijek neoslobođenu zapadnu Slavoniju, Tuđmanova odlaska u Australiju i Novi Zeland, Tuđmanova odlaska u Vukovar, u Sarajevo 1994. godine i još mnogih sličnih događanja.