Sustav skrbi za starije osobe u Hrvatskoj u velikoj je mjeri oslonjen na privatni sektor. Od ukupno 670 registriranih ustanova za smještaj starijih, država je vlasnik tek tri doma, dok ih je pedesetak u nadležnosti županija i gradova. Svi ostali djeluju kao privatni pružatelji usluga, piše N1.
Takva struktura odražava se i na raspoložive kapacitete. Privatni domovi raspolažu s oko 20 tisuća mjesta, dok je u javnim domovima – onima kojima upravljaju županije i gradovi – dostupno približno 11 tisuća mjesta. Tri državna doma, u Oklaju, Metkoviću i Blatu na Korčuli, zajedno imaju tek nešto više od dvjesto kreveta.
Kapaciteti bi se uskoro trebali povećati. Trenutačno je u izgradnji 18 centara za starije osobe, koji bi, prema najavama, većinom trebali biti dovršeni i otvoreni sljedeće godine. Time bi se sustav proširio za dodatne dvije tisuće mjesta. Ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić već je najavio i novi natječaj za gradnju dodatnih centara, nakon što se ovaj investicijski ciklus zaključi.
Unatoč tomu, problem nedostatka mjesta neće biti riješen. Liste čekanja ostaju duge, u nekim slučajevima i višegodišnje, a ulazak u dom ne znači nužno i rješenje financijskog pitanja. Cijene smještaja kontinuirano rastu, zbog čega su mnogim korisnicima i njihovim obiteljima sve teže dostupne.
Prema podacima s internetske stranice Domovi za starije, koja okuplja informacije o svim registriranim ustanovama, trenutačno je slobodnih mjesta zabilježeno u svega 15 domova. Najviše ih je na području Zagreba i Zagrebačke županije, dok su u ostalim dijelovima zemlje takvi primjeri rijetki. Valja pritom naglasiti da svi domovi ne ažuriraju podatke o dostupnosti, pa stvarno stanje može biti nešto drukčije.
Podaci o cijenama još su oskudniji. Tek šest domova javno je istaknulo cijene osnovnih usluga, koje se kreću između 650 i 1.200 eura mjesečno, ovisno o razini skrbi i vrsti smještaja.
No, čak i više od cijena i nedostatka slobodnih mjesta, sustav opterećuje kronični manjak radne snage. Taj problem ne pogađa svaki dom podjednako, ali je prisutan na razini cijelog sustava skrbi za starije.
Pavo Ćorluka, dopredsjednik Udruge zdravstvene njege, rehabilitacije i socijalne skrbi pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca te vlasnik doma za starije u Zagrebu, procjenjuje da u sustavu trenutačno nedostaje oko dvije tisuće zaposlenika različitih profila.
„Analize koje smo radili pokazuju da zbog odlaska kadrova u mirovinu nećemo biti u stanju pokriti ni postojeće kapacitete, a kamoli nove koji se sada grade“, upozorava Ćorluka. Nedostatak se, kaže, proteže od pomoćnog i kuhinjskog osoblja do njegovateljica, medicinskih sestara, fizioterapeuta i socijalnih radnika.
Dodatni problem vidi u nemogućnosti zapošljavanja medicinskih sestara iz inozemstva. Prema važećim propisima, mnoge od njih ne mogu dobiti potrebne dozvole za rad. „Smatram da se tom pitanju mora pristupiti fleksibilnije, osobito kada je riječ o radnicima s iskustvom iz trećih zemalja i susjedstva“, kaže.
Istodobno upozorava da su medicinske sestre u sustavu socijalne skrbi slabije plaćene nego u zdravstvenom sustavu, zbog čega to radno mjesto gubi na atraktivnosti. „U ovom trenutku tu bitku gubimo“, priznaje.
Kao jedno od mogućih dugoročnih rješenja vidi promjene u obrazovnom sustavu. Smatra da bi trebalo razmotriti uvođenje kraćeg, strukovnog obrazovanja za njegovateljice, kako bi se barem dio mladih usmjerio prema radu u domovima za starije.
Osim kadrovskog pitanja, Ćorluka problematizira i način financiranja sustava. Upozorava da su javni domovi kronično prebukirani, dok privatni često imaju kapacitete koje socijalno ugrožene osobe ne mogu koristiti zbog cijene.
„Zalažem se za uvođenje vaučera, koji bi omogućili korisnicima da sami biraju dom, bez obzira na vlasništvo. Time bi se pomoglo najranjivijima, a postavlja se i pitanje zašto porezni obveznici sufinanciraju smještaj u javnim domovima osobama koje ga mogu same platiti“, zaključuje za N1.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....