Donald Trump prvo je izmislio invaziju useljenika koji su, kao fol, svi redom članovi zločinačkih kartela i koji ulice američkih gradova pretvaraju u bojišnice na kojima se krv nevinih građana lije u potocima. Nakon što je postavio dijagnozu, propisao je i terapiju, pa na te iste ulice izveo vojsku i federalne agente koji su, zaklonjeni fantomkama, do sada ubili dvoje nedužnih ljudi, a svakoga dana uredno se iživljavaju na tisućama mirnih prosvjednika. Tehnički gledano, Trump je de facto razvlastio upravljačke strukture u gradovima i saveznim državama u kojima su pobijedili demokrati te suspendirao njihovo pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini.
Vlada Andreja Plenkovića još uvijek nije otišla toliko daleko da u nepokorene sredine šalje vojsku i agente. Sve i kad bi htjela, to bi teško mogla, jer naše oružane snage nisu bogzna kako brojne, ali je zato odlučila pokazati zube zagrebačkim vlastima koje nisu htjele pristati na pretvaranje Jelačić placa u pozornicu parade desnila, samo zato da bi se ispunile glazbene želje rukometaša.
Tomislav Tomašević nadmoćno je, s lakoćom izborio drugi uzastopni mandat u gradu koji je za HDZ neosvojiva utvrda. Time nije zadao samo težak simbolični udarac partiji koja se voli izjednačavati s cijelom državom, nego je i obranio, za naše prilike, basnoslovni lokalni proračun od ljepljivih prstiju istaknutih pripadnika stranke pravomoćno osuđene za pljačku. Tri godine čekanja na sljedeće redovne izbore predugo je vrijeme za Plenkovića i njegove, pa se oni trude iznuditi izvanredne time što će, pod egidom organizacije svečanog dočeka osvajača zlatne medalje brončanoga sjaja, upriličiti miting istine. Točit će se pjenušac, iako bi bilo logičnije da se, sukladno naravi prigode, nazdravi jogurtima.
Jedan, po svemu, ne osobito važan uspjeh – tko vam je, dragi rukometaši, kriv kad su nas vaši prethodnici razmazili tolikim zlatima i srebrima – i to u sportu kojim se u cijelome svijetu ozbiljno bavi samo desetak nacija, odjednom je pretvoren u povijesni, upravo sudbonosni događaj koji ima hamletovsku biti ili ne biti težinu (bože moj, ipak se prvenstvo igralo u Danskoj). A od svih postignutih i obranjenih golova milijun je puta važnije hoće li na veselici sudjelovati čovjek čiji je core business podgrijavanje ustašofilskih sentimenata prigodno umotanih u zvučni celofan pastirskog rocka.
Tomašević je učinio jedino što skrupulozan javni službenik može učiniti: odbio je pristati na ulogu čovjeka-džuboksa koji će dopustiti da se središnji gradski trg pretvori u šovinistički Woodstock. Zato ga je Vlada odlučila podsjetiti na činjenicu kako i nad njim postoji veća vlast, pa je sama preuzela organizaciju skupa koji, očekivano, nije podijelio nego raskolio Hrvatsku.
Razdjelnica nije povučena, nego upravo betonirana: s jedne su strane ljudi koji vjeruju u dvostruku konotaciju, a s druge oni koji znaju da istina niti jest niti smije biti laštik koji svatko može po volji potezati. Između jednih i drugih stoji Andrej Plenković s naglašenom trumpovskom težnjom da pokori sve gradove i građane koji mu se odupiru. Bojim se da pritom ne vodi previše računa kako bi i sam mogao zaglaviti negdje između čekića i nakovnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....