Tomislav Tomašević dobio je rat sa sindikatima.
Poput generala kojega su protivnici podcijenili, a suparnici tretirali kao nedoraslog velikim bitkama, zagrebački gradonačelnik ovaj je put štrajkaše nadigrao na gotovo svakom koraku. Čisto, uvjerljivo, gotovo školski.
Rat je dobio – da ne bude zabune – ponašajući se kao korporativni menadžer iz kakvog priručnika o neoliberalnom kapitalizmu. Nikako ne kao uvjereni ljevičar.
Najprije je štrajk vozača ZET-a i radnika Čistoće razglasio kao političku diverziju HDZ-a. Ono što je Karamarkov HDZ radio sa šatorom u Savskoj, sada – prema interpretaciji iz Možemo – rade nama. Pritom su se i rubne indicije smatrale čvrstim dokazima.
Sumnja je puštena u optjecaj. A za ono što je nedostajalo pobrinula se politička interpretacija. Većina ljudi u Zagrebu ionako glasa protiv HDZ-a, pa im je gradonačelnikov narativ došao kao kec na desetku. I to je bilo dovoljno. Umjesto da se govori o zahtjevima radnika, pričalo se o tome tko iza njih stoji. I ruši li HDZ preko sindikata legalno izabranu zagrebačku vlast. Potpuno u drugom planu pritom je ostala činjenica da se za štrajk izjasnilo i u štrajku tri dana, unatoč svim pritiscima, sudjelovalo 1900 vozača tramvaja i autobusa. Svi, osim tri iznimke. Na stranu sve pogreške u koracima sindikalnih čelnika. Riječ je o jednoj od najviših stopa odaziva na štrajk u 36 godina hrvatske demokracije.
Nakon vezivanja uz HDZ, krenulo se s plaćama.
Prosjeci, najveći iznosi, postoci povećanja. Objavljen je podatak o vozaču koji je primio gotovo 3000 eura za mjesec dana rada. Brojke su vrištale jednostavnom porukom: ovi radnici uopće ne žive loše. Sindikati su uzalud objašnjavali da osnovna plaća bez dodataka nije veća od 1500 eura. Tek na to dodaju se prekovremeni i noćni rad, za one koji ga imaju, dodatak za staž, porezne olakšice za djecu. Pokazivali su platne liste s iznosima gotovo upola manjim od onih koje je objavio Grad Zagreb.
Sve je bilo uzalud.
U Gradu, pa i u javnosti, listom su se uspoređivale kruške i jabuke. Osnovna plaća liječnika bez dodataka, primjerice, s plaćama vozača ZET-a sa svim uračunatim dodacima. Pa i s regresom za godišnji odmor.
Tomašević je dosljedno tvrdio da su vozačima i čistačima već dovoljno dali. Da gradski proračun ima svoje granice. Novca nema. Ponuda je na stolu. Uzmite ili ostavite.
I to mu je upalilo.
Tako su, još puno prije nego što je sud štrajk proglasio nezakonitim, sindikati izgubili jednako važnu bitku: onu za javno mnijenje. Tijekom tri dana bez tramvaja, autobusa i urednog odvoza smeća, otpor ljudi je rastao. Bilo im je dosta i sindikata i njihovih zahtjeva. Računali su samo koliko su zakasnili na posao ili u školu, kod liječnika ili na fakultet.
A onda, kad je protivnika već imao na podu, Tomašević je pokazao politički instinkt koji mu protivnici često osporavaju.
Nije likovao. Nije radnicima ispostavio račun za poraz. Nije ni građanima dopustio da ga ispostavljaju umjesto njega. Pozvao ih je da ZET-ovce koji se vraćaju na posao dočekaju s poštovanjem. Bez osvete, bez ponižavanja, bez pobjedničkog plesa.
Tri dana ponašao se kao tvrdi poslodavac. A onda si je, u trenutku pobjede, mogao priuštiti da ponovno bude ljevičar.
Možda je upravo zato njegova pobjeda bila potpuna: protivnike je porazio kao gazda, a pobjedu proslavio kao gospodin. Zato ga danas hvale od Prevlake do Iloka, a politički komentatori promoviraju ga u novog lidera ljevice.
Politika nije samo umijeće pobjeđivanja. Nego i znanja što učiniti s pobjedom kad je jednom imaš u rukama. Tomislav Tomašević to je znao i ima pravo okititi se lovorikama. On iz ove bitke izlazi jači nego što je u nju ušao.
A takve pobjede u pravilu vrijede najviše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....