Izjavom da je "prilikom uvježbavanja aktivnosti HV-a za obilježavanje Dana državnosti, 29. svibnja na Jarunu došlo do zanošenja helikoptera UH-60 Black Hawk, uslijed čega su vrhovi lopatica nosećeg rotora došli u kontakt s rubom krošnje jednog stabla", MORH je značajno umanjio kritičnost situacije u kojoj se posada našla.
Iz dostupnih videoizvora ne može se zaključiti da je došlo do zanošenja helikoptera, niti je MORH objasnio uslijed čega se letjelica zanijela. Logičan uzrok zanošenja je vjetar, a on tog dana, sudeći prema videosnimkama, nije bio osobito snažan. Čak i da jest, pilot nije smio imati nikakvog problema da prema visokom raslinju uz veslačku stazu dosta precizno odredi smjer i brzinu vjetra. S obzirom na to da je Jarunu prilazio iz razmjerno širokog i niskog lijevog zaokreta, pilot je tijekom cijelog završnog prilaza imao jako dobar pregled na vertikalne orijentire koji mu istovremeno "govore" gdje se nalazi i kakav je vjetar.
Čak i da je vjetar bio "orkanski", takav da bi se piloti Rafalea ozbiljno zamislili trebaju li sletjeti pri takvom bočnom vjetru, širina Jaruna bila je dovoljna za obavljanje ovakve zadaće. Jarun ima 6 veslačkih staza, svaka je širine 13,5 metara. Na tih 108 metara treba dodati i po 10 metara prostora od veslačke staze do kopna, tako da je Jarun, ovisno o poziciji, širok barem 120 metara. Za usporedbu, širina piste u zagrebačkoj ili splitskoj zračnoj luci je 45 metara. Širina helidroma za srednje i velike helikoptere je 30 metara, pa je posada imala 3 puta više prostora da bi obavila zadaću čak i u ekstremnim meteo uvjetima.
Jasno, vojni piloti imaju izražen natjecateljski duh. Borbeno letenje sasvim je drukčije od proceduralnog letenja komercijalnih zrakoplova gdje se uz sigurnost, najviše računa vodi o udobnosti putnika. Pilot je dobio zadatak brzo spustiti specijalnu skupinu ronilaca na točnu lokaciju u Jarunu. Tu nema nježnosti prema putnicima, "čupa se palica", poteže kolektor, a specijalci neka povraćaju kad iziđu ih helikoptera. K tome, pilot je bio svjestan i da su novinari negdje tu, da će se to snimati, pa se valja malo i pokazati.
Videosnimka prikazuje završni prilaz hrvatskog Black Hawka velikom brzinom. Da bi zaustavio letjelicu na predviđenoj lokaciji, pilot je podigao nos helikoptera uvodeći ga gotovo u prevlačenje, prikazuje snimka. Efekt tla, odnosno zračni jastuk između nosećeg rotora i tla ipak je taj ekstreman manevar činio sigurnim, kažu nam njegovi kolege koji u HRZ-u lete na drugim tipovima helikoptera. Iako je nos helikoptera bio visoko podignut, veliki bočni prozori, kao i oni pod nogama pilota, omogućavali su veoma dobar pregled situacije. Pilot aviona bi pod takvim kutom vidio samo nebo.
U jednom trenutku pilot helikoptera je postao svjestan da se našao preblizu krošnjama obližnjih stabala, ali već je bilo prekasno, rotor je već bio u "vrtlarenju" po krošnjama. Stručnjacima u MORH-u je to sasvim bezazleno. Malo otkinutog lišća, suhog granja i ništa više. Međutim, sa snimke je vidljivo da je helikopter bio u ozbiljnom problemu s uzgonom. Spuštanje je bilo prilično naglo, toliko da se i repni kotač umočio u topli Jarun. Naši sugovornici smatraju da je sretna okolnost što motor i elisa UH-60 "prihvaćaju", reagiraju na komandu pilota nego što bi to bio slučaj s našim transportnim helikopterima. Da na brzu reakciju pilota nije bilo jednako brzog odziva na rotoru, nastavak priče bio bi "tekuća problematika".
MORH o takvim stvarima poslovično šuti, pa kaže da je došlo do "minornog oštećenja vrhova lopatica". Neslužbeno, jedna je lopatica napukla. Lopatice glavnog rotora imaju ojačanu napadnu ivicu i kompozitni omotač, a unutar toga je saćasta struktura. Sve im to omogućuje da prežive sudar s pticom težine 2 kg pri brzinama krstarenja. Tonči Peović, sudski vještak za zrakoplovstvo, međunarodni stručnjak za zrakoplovstvo i nekadašnji direktor zračnih luka Dubrovnik, Zagreb i Brač upozorio je da Black Hawk ima rotor promjera 16,3 m koji se vrti brzinom od 258 okretaja u minuti. To znači da je obodna brzina lopatice rotora nešto iznad 800 km na sat. Ako u djeliću sekunde dođe do udara u granu koja teži samo 100 grama, pri toj će brzini nastati sila od 2,2 kN. To može dovesti do delaminacije sendvič konstrukcije lopatice rotora, a posljedice mogu biti strašne.
Ispravna procedura u ovom slučaju bio bi prekid zadaće i odlazak na slijetanje, slažu se naši sugovornici, ali je posada odlučila nastaviti. Greške pilota se, naravno, događaju. Stoga su sulude sankcije o kojima mnogi maštaju na društvenim mrežama. U konačnici, piloti na greškama uče jednako kao i sav drugi svijet. Incident nije bio koban, ali ni minoran kakvim ga se pokušava prikazati. Procedura nalaže cijeli niz tehničkih inspekcija, a pilotu je u ovakvim okolnosti najbolje vježbu još jednom ponoviti s instruktorom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....