StoryEditorOCM
Hrvatskatragedija

Ispovijest Nikole Marasa: Moj se brat smrtno bojao hospitalizacije i uvjeta u duševnim bolnicama. Onda je počinio zločin

Piše B.D.
12. studenog 2026. - 13:32
Nikola Maras ispričao je o tragediji koja je zadesila njegovu obiteljRobert Fajt/Cropix, Privatna snimka
Prati slobodnadalmacija.hr na Googleu

U ožujku ove godine hrvatsku je javnost zgrozila tragedija u Gospiću, u kojoj je 47-godišnji muškarac sa psihičkim smetnjama ubio vlastitu majku i baku. Prema policijskim informacijama, osumnjičeni je imao teže psihičke smetnje još od 2014. godine, a policija je prema njemu postupala u nekoliko navrata. Od tada je prošlo više od pola godina, a njegova se obitelj još nije oporavila od strašnog gubitka. 

Nakon tragedije u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir i slučaju smrti Kristiana Josipa Periša, na Facebooku se oglasio Nikola Maras, koji je otkrio da je upravo njegov brat Robert muškarac osumnjičen za ubojstvo majke i bake u Gospiću. Opisao je dugogodišnju obiteljsku borbu s njegovom bolešću, strah od hospitalizacije i traumatično iskustvo prvog odvođenja na liječenje. Nikola Maras je inače poznat u Gospiću, bivši je predsjednik gradske organizacije SDP-a Gospić, a bio je i svojedobno kandidat za gradonačelnika, no odavno se ne bavi politikom, već je uz privatni biznis javno angažiran oko ekoloških problema u svom gradu.

No ovaj put, ponukan mučnim slučajem iz zagrebačke bolnice, otvorio je dušu i u dugom statusu na Facebooku opisao tragediju koja je zadesila njegovu obitelj. Uz njegov pristanak u nastavku prenosimo što je napisao.

"Ovih dana, dok Hrvatska govori o smrti Kristiana Josipa Periša i postupanju prema psihijatrijskim pacijentima, osjećam potrebu podijeliti iskustvo svoje obitelji. Želim pridonijeti razumijevanju i promjenama koje mogu zaštititi oboljele i njihove bližnje.

Duševni bolesnici su vrlo rijetko nasilni

Psihijatri ističu da su osobe s teškim psihičkim bolestima rijetko nasilne prema drugima, a ako nanose štetu, najčešće je nanose sebi. Mnogima od njih može se pomoći, no za to su potrebni pravodobno liječenje, stručni timovi i odgovarajući uvjeti na specijaliziranim odjelima.

Upozoravaju i da psihijatrijske bolnice ne smiju biti svedene na hladne sobe i zatvorene odjele. Pacijentima trebaju biti dostupni prostori za druženje, rekreaciju i kvalitetni programi rehabilitacije. U igraonicama, teretanama, bazenima i radom s terapijskim psima se potiče uspješan oporavak i povratak svakodnevnom životu. Ishodi liječenja u takvim bolnicama su kudikamo bolji.

A takvih bolnica je kod nas malo, točnije – taj sveobuhvatni i moderni pristup najviše njeguje bolnica u Rabu. Pod vodstvom psihijatrice Vesne Šendule Jengić uvedeni su moderni protokoli, igraonice, vježbaonice, programi branja lavande i druge okupacijske terapije. Bolnica ne smije biti zatvor, nego mjesto podrške i razumijevanja, poručivali su u prošlosti liječnici s Raba koji su, kako bi maknuli stigmu s bolesnika, bolnicu preimenovali u Insula – županijska specijalna bolnica. 

Moderna psihijatrija znatno je napredovala i danas postoje brojne mogućnosti liječenja i ublažavanja tegoba. No psihijatri upozoravaju da su za kvalitetnu skrb potrebni veća ulaganja, više educiranih liječnika i drugih stručnjaka te dostupna i kontinuirana podrška nakon izlaska iz bolnice. SD

Obitelji Kristiana Josipa Periša izražavam iskrenu i duboku sućut. Znam koliko su riječi malene pred gubitkom voljene osobe. Duboko suosjećam s njihovom boli i potrebom da doznaju istinu o onome što se dogodilo njihovu Kristianu.

Suosjećam i sa svim ljudima koji žive sa psihičkim bolestima, s njihovim obiteljima, sa svima koji su doživjeli nasilje ili izgubili nekoga te sa savjesnim zdravstvenim djelatnicima koji svakodnevno nastoje pomoći u teškim okolnostima.

Za mene su pitanja povjerenja u liječenje, straha od hospitalizacije i pravodobne pomoći duboko osobna.

Dana 10. ožujka ove godine moj brat Robert Maras, nakon dvanaest godina borbe s teškim psihičkim poremećajem, usmrtio je našu majku i baku.

image

Ubojstvo u Gospiću

Robert Fajt/Cropix

S posljedicama te tragedije živimo svakoga dana. O njoj govorim jer želim da druge obitelji dobiju pomoć na vrijeme.

Moj se brat smrtno bojao hospitalizacije.

Prema mojim saznanjima, prilikom prvog odvođenja na liječenje brutalno su ga pretukli policajci. Gazili su ga čizmom po glavi. Koliko znam, bilo ih je između deset i petnaest. Na glavi je imao udubljenje, trag udarca čizmom. Čudo je da je preživio.

To su ozbiljne tvrdnje. Iznosim ih svjestan njihove težine, kao brat koji zna za to iskustvo i strah koji je nakon njega ostao.

U godinama koje su slijedile bio je hospitaliziran još tri puta. Svaka je hospitalizacija za njega bila golema trauma.

Prije kasnijih intervencija nastojali smo pripremiti policijske službenike, objasniti njegovo stanje i pomoći da sve prođe što mirnije. Hvala onima koji su slušali, razumjeli i pomagali. Njihovu ljudskost pamtim.

Robert je bio bolestan. Trebala mu je pomoć. A bojao se onoga što je povezivao s dolaskom te pomoći.

Tu je srž problema o kojem želim govoriti.

Kada netko odbija bolnicu, moramo pokušati razumjeti i čega se boji. Što je prethodno doživio? Zašto liječenje povezuje s opasnošću? Kako ponovno izgraditi povjerenje koje je izgubio?

To ne ukida potrebu za liječenjem. Čini odgovornost za sigurno i humano liječenje još većom.

Pretpostavljam da je majka Robertu pred kraj obećala da ga više neće hospitalizirati. Ne mogu znati sve njihove razgovore. Ali to moguće obećanje za mene govori o strašnom položaju u kojem se obitelj može naći: voliš bolesnog čovjeka, vidiš da mu treba pomoć i znaš koliko se te pomoći užasava.

Moja majka nije smjela ostati pred takvim teretom. Nijedna obitelj ne bi smjela sama nositi odgovornost za procjenu i zbrinjavanje teške psihičke krize.

Danas čitam o smrti Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju ‘Sveti Ivan‘.

Prema objavljenom bolničkom dopisu, i on je govorio o neugodnim iskustvima prethodnih hospitalizacija i strahu od zatvorenog odjela. Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo. Njihova kaznena odgovornost i konačan uzrok njegove smrti još se utvrđuju.

Ne mogu unaprijed donositi zaključke istrage. Ali mogu prepoznati pitanje koje nas mora duboko uznemiriti:

Kako će čovjek potražiti pomoć ako vjeruje da ondje neće biti siguran?

Nasilje nad pacijentom razara i povjerenje drugih ljudi koji trebaju liječenje. Njihove obitelji nakon takvih vijesti ostaju s dodatnim strahom: što ako pomoć koju tražimo donese novu traumu?

Istodobno, odgađanje potrebnog liječenja može imati teške posljedice. Zato su sigurnost, dostupnost i povjerenje temelj skrbi.

Dijagnoza psihičke bolesti sama po sebi ne znači da je čovjek nasilan. Ne želim da tragedija moje obitelji postane povod za stigmatiziranje ljudi kojima je potrebna podrška.

Želim da nas potakne da ozbiljnije shvatimo i njihovu patnju i sigurnost njihovih bližnjih.

Iza svake dijagnoze postoji čovjek sa svojim životom, odnosima, nadama i strahovima. Uz njega često stoje ljudi koji ga vole, brinu se i pokušavaju pronaći pomoć. I njima treba netko tko će ih saslušati i pružiti im oslonac.

Trebamo sustav u kojem obitelj zna koga nazvati prije nego što situacija postane hitna. U kojem upozorenje o pogoršanju dovodi do pravodobne stručne procjene. U kojem podrška traje i između hospitalizacija.

Trebamo dostupnije timove u zajednici, podršku obiteljima i jasne planove postupanja u krizi. Trebamo zdravstvene djelatnike koji imaju dovoljno kolega, znanja i uvjeta za smirivanje kriznih situacija.

Svaka primjena prisile mora biti opravdana, nadzirana i uredno evidentirana. Svaka sumnja na nasilje mora biti pravodobno i neovisno istražena.

Pučka pravobraniteljica već je upozoravala na probleme s primjenom prisile i nedostatnom podrškom izvan bolnice. Ta upozorenja moraju dovesti do promjena koje pacijenti i obitelji mogu osjetiti u vlastitom životu.

Odgovornost institucija mora obuhvatiti i ono što se događa prije tragedije: kako se reagira na upozorenja, tko prati oboljelu osobu i kakvu stvarnu pomoć dobiva obitelj.

Postoje predani stručnjaci i ljudi koji svojim pristupom vraćaju povjerenje u liječenje. Njihov rad treba podršku sustava kako bi sigurna i humana skrb bila dostupna svakome.

Moju majku i baku više nitko ne može vratiti. Ni Kristianovoj obitelji nitko ne može vratiti njihova voljenog.

Prema njihovoj boli osjećam duboko poštovanje. Svaka je obiteljska tragedija zasebna i svatko svoj gubitak nosi na svoj način.

Mogu govoriti o onome što znam. Mogu tražiti da se ozbiljno istraže mogući propusti i utvrdi odgovornost. Mogu tražiti promjene koje će nekoj drugoj obitelji omogućiti pravodobnu pomoć.

Čovjek koji je teško psihički bolestan treba liječenje kojemu može vjerovati.

Njegova obitelj treba podršku na koju se može osloniti.

Oboljeli i njihovi bližnji moraju biti sigurni."

image
Robert Fajt/Cropix

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2026 16:37