Ponekad mi bude žao Tomislava Karamarka. Samo malo. A onda me taj trenutak slabosti prođe, pa me bude sram, jer sažalijevam čovjeka koji ne zaslužuje suosjećanje. Ali dok slabost traje, razmišljam kako li je njemu, nesretniku, živjeti u Hrvatskoj koja izgleda kao realizacija njegovih vlažnih snova, a pritom biti daleko od vlasti. Naime, sve ili gotovo sve za čim je žudio i težio postalo je naša stvarnost, a on se ipak ne može veseliti, jer zasluge za takav rasplet idu čovjeku kojeg on ne može vidjeti.
Manifestacije razularenog desnila danas su potpuno normalizirane, do te mjere da se popularna očitovanja „domske spremnosti“ više nitko ni ne trudi opravdati tobože prihvatljivim kontekstom, a DORH je opasnu, brojčano nadmoćnu partizanku Vjeru Andrijić stisnuo u ob...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....