Tko god je pokušao smršaviti vrlo dobro zna kako se puno prije kilograma gube živci.
Utoliko možemo razumjeti da je zadnjih nekoliko mjeseci Andrej Plenković imao razloga za nervozu. Ali njegova borba protiv suficita masnoće dala je rezultat. Da parafraziram jednu zadnjih dana popularnu forvordušu, dojučerašnji Obelix sada je sličniji Ozempixu. Unatoč svemu, on se i dalje živcira.
Kad novinarima ne drži prodike i ne zasipa ih bikini-statistikom koja otkriva sve, a ne pokazuje ništa, onda u svakom disonantnom glasu vidi izraz ljevičarske histerije i urotu sitneži. I tonom i sadržajem svojih koleričnih istupa on svjedoči kako mu je tijesno u vlastitoj koži, iako mu je odnedavno komotno u odijelu.
Što ga sasvim konkretno muči? Možda inflacija koja novčanice eura pretvara u Reichsmarke, a on nema pojma kako je obuzdati, samo zna da za nju, ni pored najbolje volje, ne može okriviti histeričnu ljevicu i pobunjenu sitnež? Ili je možda stvar u tome da ne zna kako se nositi s plimnim valom desnila kojeg je sam pokrenuo udvarajući se ustašofilima?
Srdačno grljenje
Tek što je obrisao pjenu s usta mitraljirajući novinare, sustigla ga je vijest o benkovačkom incidentu koji, bojim se, nije iznenadio nikoga osim njega. Bilo je, naime, samo pitanje dana kad će orgija ustaševanja dobiti na ubrzanju i materijalizirati se u golo nasilje. Jer upravo o tome se radi, dopustite li dovoljno dugo da se nekažnjeno zagovaraju vrijednosti endehazije, onima koji radosno kriče ZDS nakon nekog vremena to neće biti dovoljno. S teških riječi prijeći će na adekvatna djela, pa se proglasiti mjerom svih stvari i uzeti tobožnju pravdu u svoje ruke.
U Benkovcu su rastjerali sudionike i publiku kazališne predstave, ne zaustavljajući se samo na prijetnjama, nego su i udarili novinarku Melitu Vrsaljko. Policija je tome svjedočila s uljudne distance, nije joj palo na pamet da se umiješa, jer ju je, valjda, premijer uspio uvjeriti kako nema ni govora o tome da svjedočimo jačanju ustaštva, te potpuno promašene ocjene dolaze od „poražene ljevice kako bi si pronašla razlog postojanja.“ Ako ustaštva nema ni u molekularnim tragovima, onda, logično, nema ni razloga za policijsko postupanje. Vjerojatnije će biti da su sudionici i publika festivala sami sebe otjerali.
Ali hajdemo se još jednom vratiti na kronologiju ovoga sramnog slučaja. Predstava koju je razjurila skupina veterana pojačana navijačkim podmlatkom nastala je u koprodukciji zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, RadioTeatra i Teatra &TD kao diplomski ispit na studiju produkcije i scenskih umjetnosti pod mentorstvom profesorice Snježane Banović.
Autorski tim predstave (neću ih poimenice nabrajati da ih ne bih izvrgnuo digitalnom zlostavljanju) poigrao se slavnim predloškom „Kralja Ubua“ Alfreda Jarryja (1873.-1907.) i ponudio priču o kazališnoj trupi koja pokušava postaviti ovo klasično djelo, ali se zbog unutrašnjih razmirica sve završi katastrofalnim neuspjehom.
O tome veterani i navijači ništa nisu mogli znati, jer niti je itko od njih predstavu imao prilike gledati, niti znaju tko je bio autor izvornog teksta. I da im je dati cijelo popodne da se dogovore kako se izgovara njegovo prezime, ne bi se uspjeli suglasiti. Ne treba se čuditi, s tim se problemom mučila i ekipa Hrvatske televizije koja ga je nazvala Đerijem (iako se radi o Francuzu čije se prezime čita Žari), pa je malo falilo da u izvještaj uđe i mačak Tom. Ali nema veze, to ionako nisu bile Vijesti iz kulture, nego Vijesti iz barbarstva.
Nakon što su neko vrijeme utjerivali strah u kosti darovite studentarije i publike koja ih je došla gledati, cijelo vrijeme praćeni solidarnim mukom policije i sporadičnim srdačnim grljenjem, veterani su sve nas još i počastili jednim kratkim jezikoslovnim predavanjem. Uvrijeđeno komentirajući izjavu Melite Vrsaljko da su krenuli u marš, stanoviti je Nediljko Genda – prezimenjak jednog od naših najvećih dramskih umjetnika koji se sada jamačno prevrće u grobu – revoltirano kazao sljedeće: „Kakav marš? Je li to Jugoslavija ili Hrvatska“, sugerirajući, valjda, kako oni mogu biti samo u hodnji.
Branitelj hrvatskog jezika malo se, međutim, prešao, jer marš i hodnja nisu sinonimi. Marš je, naime, organizirano i ciljano kretanje pješice ili prijevoznim sredstvima prema određenom mjestu ili za izvršenje određenog zadatka, a hodnja općenitiji pojam koji označava samo kretanje pješice bez nužno organiziranog ili ciljanog karaktera. Konačno, ili prije svega, marš nije srbizam, nego posuđenica iz francuskog (marche).
Moralna vertikala
Potom je slučaj izvolio komentirati gradonačelnik Benkovca, HDZ-ovac Tomislav Bulić kojega su prošle godine u ožujku bile pune novine jer se ispostavilo da je u imovinsku karticu zaboravio prijaviti prihode veće od 500 tisuća eura, 206 tisuća eura kredita, zemljišta, dionice, vozila...
Ta je moralna vertikala izvoljela kazati sljedeće: "Nisam za zabrane, ali nisam za to da se ponižavaju branitelji. I ja sam hrvatski branitelj, dragovoljac, borili su se s nama za slobodu i Srbi i sve nacionalne manjine. Ali da netko pod umjetničkim instalacijama prodaje slobodu da vrijeđa nečije osjećaje i podvaljuje neke ideje – ne podržavam. Pozivam organizatore da obiđu stratišta, nema mjesta u Benkovcu gdje nisu ubijani civili samo zato što su bili Hrvati. Ako se radi o tome što sam čuo da promoviraju, otvoreno kažem da ih nećemo više financirati. Ovdje da se promovira neko bratstvo i jedinstvo, nakon tragedije koju smo proživjeli? Da stvaramo opet takvu novu povijest i iste probleme? Pa tko je tu lud?"
Fakat, tko? Koliko pameti, o moralu da i ne govorimo, trebaš imati da bi opleo po predstavi o kojoj nemaš pojma, temeljeći svoju odbojnost samo na stručnoj ekspertizi filologa i teatrologa kalibra Nediljka Gende?
Problem, naravno, nije ni u šačici veterana, ni u njihovoj omladinskoj navijačkoj sekciji, ni u provincijskom šerifu koji se pridružio napadu na djecu (jer, ponavljam, radilo se o studentskoj predstavi) tereteći ih za manjak patriotizma. Problem je u društvenom ambijentu u kojemu su takvi incidenti ne samo mogući, nego upravo neizbježni jer se desnilo otelo kontroli.
Država je samu sebe suspendirala dopuštajući da nasilnici ni od koga ometani čine što ih je volja. A znamo što je kod nas sinonim za državu. „L‘état c‘est moi“, kazao je svojedobno Luj XIV. U tečnom prijevodu na hrvatski on se zove Andrej Plenković i čvrsto vjeruje, ne bez razloga, u istinitost slavne fraze „Država, to sam ja“.
Da budem do kraja jasan, za benkovačku sramotu ima puno krivaca, ali nema nikakve sumnje da je najkrivlji kolerik na dijeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....