Nad Zagrebom sviće jutro. Mrzlo, prohladno, ono koje na kontinentu obično najavljuje vedar dan. U šest ujutro čovjek valjda u pravilu donosi loše odluke. Moja je bila da ustanem.
Sat kasnije evo me na željezničkoj stanici u Vrapču, pod obroncima Medvednice. Poveća skupina čeka prigradski vlak. Bunovni putnici, sve odreda prekaljeni ranoranioci, gledaju niz prugu. Iz pravca Zaprešića u 7:07 treba stići jedino sredstvo javnog prijevoza koje ih može prevesti u centar grada. Do Zapadnog ili Glavnog kolodvora, a onda dalje pješice. Do srednje škole, radnog mjesta, bolnice ili fakulteta.
Drugi je dan štrajka vozača Zagrebačkog električnog tramvaja. Gradski prijevoz u glavnom hrvatskom gradu potpuno je blokiran. Ne voze ni tramvaji ni autobusi. Google Maps na mobitelu šalje vozače preko zagrebačkih bregova do centra. Ozbiljno se zacrvenio. Uber pak titra da je vožnja do središta grada 18,98 eura.
Slamka spasa na tračnicama
Upravo počinje zagrebačka jutarnja špica. U gradu bez tramvaja i autobusa Hrvatske željeznice odjednom su postale glavna slamka spasa.
Odlazim na blagajnu i kupujem kartu. Vani, slamka spasa kasni. Pitam kako se nose s gužvama.
- Sve je dobro. Idu nam duple garniture. Ljudi ima više nego obično. Ne voze vam, gospođo, tramvaji, niste to znali? - rafalno izdeklamira blagajnica, žena srednjih godina kojoj je, čini se, sve oko štrajka kristalno jasno.
- To vam je sve politika. Sve da se ne priča o Gospiću, nego o tome kak ljudi nemreju na posel. Sve su to lopovi. Evo, to vam je moje mišljenje - decidirana je ona. Pitanje o gužvama smo, po svemu sudeći, apsolvirale.
Vlak konačno stiže. U stanicu ulijeće kao Verstappen u zavoj. Kompozicija je duža nego što je uobičajeno. Unatoč tome, vlak je pun kao šipak. Novi putnici pokušavaju se nagurati, ufajući se u nepisano pravilo po kojemu uvijek stane još jedan putnik.
Vlak zatvara vrata. Ostajem na stanici. Nisam jedina. I petero golobradih momaka, očito srednjoškolaca, odlučilo je čekati idući vlak.
Kombiniraju kako će profesorima opravdati kašnjenje na nastavu. Jedan je posebno u gabuli. Njemu je škola dalje nego ostalima. Zajednička je procjena da nema šanse stići na vrijeme.
- Reci da te biciklist udario Bajsom - dečki su inovativni, nema što.
Ovaj ne reagira. Očito se pomirio sa sudbinom. I već je u filmu za povratak natrag.
- Reći ću da nisam stao u vlak. Pa kaj? Zar to nije istina? Nego, kako ćemo na trening danas? Biciklom ili pješice? Je li nam BlaBla Car opcija? - zdvaja naš nevoljnik.
Tinejdžeri, za razliku od blagajnice, očito u pitanju štrajka ne iznose vrijednosne sudove. Kao da gledaju utakmicu treće engleske lige. I u njoj nemaju favorita.
Nešto poslije 7:30 šareni, u grafite presvučen dizelaš staje na stanici.
Ovaj je pun, ali ne dupkom. Uspijevamo ući i mirno se spuštamo prema Glavnom kolodvoru.
Pored nas promiče Avenija Bologne, cesta koja je projektirana da bude žila kucavica zapadnog dijela grada. A koja je u jutarnjim satima propisno zaštopana i bez štrajka.
U vlaku većinom školarci i žene. Muškaraca je zamjetno manje. Što smo bliže centru, krkljanac i na cestama i u vlaku je manji.
Sablasna pustoš u centru
Stižemo na Glavni kolodvor. A tamo - pustoš.
Naša horda, taman pristigla sa zapada, jedina se slijeva prema Zrinjevcu. Ostali peroni zjape prazni. Kao da se nisu još pravo ni probudili.
Sablasna praznina zavladala je i na stanici gradskih autobusa, s druge strane željezničkog kolodvora. Tek nekoliko ljudi na peronu brze autobusne linije 330 za Veliku Goricu.
Čuli su da autobus vozi, pa čekaju da napravi čitavi krug i vrati se po njih. Oni će imati mjesta da sjednu. Jutarnja gužva je u suprotnom smjeru, na liniji prema Zagrebu.
U blizini gradska tvrtka "Zrinjevac" oko dječjeg igrališta obavlja hortikulturne radove. Kran diže granje na kamion, a radnik u zelenom rezolutno grablja preostale grančice sa zemlje. Ostala četvorica stoje pokraj i veselo razgovaraju. Ne, to nije bijeli štrajk. To je samo još jedan uobičajeni radni dan.
Na putu prema Trgu bana Josipa Jelačića vlada pastoralni mir. Nema škripe tramvaja niti njihova nadmetanja s automobilima. Ljudi hodaju, voze se biciklima i romobilima, stoički guraju kufere ili vuku kolica s placa.
- Meni je ovo divno. Grad je miran kao kad je bila korona. Možete prošetati, dan je sunčan. Idem u bolnicu na Rebro, inače bih pješice zapalila. Ovako me dovela susjeda do Glavnog kolodvora, prošetala sam do Trga i sad tu čekam tramvaj, onu crvenokosu u sedamnaestici - kaže nam gospođa Liljana. A nakon pregleda, do Novog Zagreba će pješice. To je, kaže, dobro za regulaciju tlaka i skidanje šećera. Napominje da je planinarka. Upravo se vratila s Dolomita punih baterija.
Do nje o štrajku dolaze različite informacije, ali postavlja jasnu granicu.
- Ako je točno da vozači imaju veću plaću od učitelja i medicinskih sestara, onda apsolutno ne odobravam ovaj njihov čin. Inače svatko ima pravo na štrajk, i to podržavam i odobravam, ali za štrajk mora postojati dobar razlog. Ako oni to rade iz obijesti, onda je to vrhunski bezobrazluk.
Da se razumijemo, meni se gradonačelnik uopće ne sviđa, ide mi zapravo na živce, ali pratim njegov rad i vidim da postoje neki pomaci u Holdingu. Radi ovih pomaka glasat ću za njih iako mi se ne sviđaju - zaključuje gospođa Ljiljana.
Pokraj hotela "Dubrovnik" zatječemo Luciju. Studentica je, i ide na predavanja na medicinsku laboratorijsku dijagnostiku. Zvuči kao zahtjevan fakultet.
- Vjerujte da jest. Teže je nego što sam očekivala. Inače se vozim tramvajem, no danas sam stigla vlakom. Sad imam pola sata pješice. Nije to tako puno - kaže nam Lucija i prohuji dalje.
Srž zagrebačkog radničkog sukoba
Milan je kršni tip koji na Splavnici, podno stepenica koje vode na Dolac, ima štand s voćem i povrćem. Došao je, kaže, u pet sati kombijem, pa gužvu nije osjetio. Kući ide oko dva sata, kada ponovno izbjegava najveću prometnu gužvu.
On bez zadrške podupire štrajkaše.
- Ako su plaće vozačima doista narasle 40 posto, mislite da bi bilo štrajka? Ne bi. Biste li vi štrajkali da vam je plaća dvije i sedamsto, koliko oni govore? Ne bi. A radnik pokazuje plaću na kojoj jasno piše 1400 eura. To nitko ne spominje, a to je čista plaća - analizira Milan.
Tu, na Splavnici, stigli smo do srži cijelog zagrebačkog sukoba. Grad računa da su vozačima ZET-a plaće u tri godine porasle više od 60 posto i sada nudi još 4,5 posto na osnovicu, uz kasnije usklađivanje s inflacijom. Sindikati računaju drukčije: kažu da iza visokih prosjeka stoje prekovremeni sati, noći, nedjelje i blagdani, te traže povećanje osnovice od 13 posto u ZET-u i 12 posto u Holdingu.
Milan kaže da bismo trebali više pisati o plaćama direktora u upravi ZET-a i Zagrebačkog holdinga.
- Kad se to vidi, onda je skroz jasno zašto i većina kupaca ovdje podržava štrajk.
Nije mu drago vidjeti da na štandu baš nema kupaca, ali svjestan je da drukčije štrajk ne može uspjeti.
- Morat će se nešto riješiti. Sreća da je sunčano, pa ljudi mogu šetati. Da je kiša, bio bi potpuni kaos - ispraća nas Milan.
Život u vlastitom balonu
Pokušavam sada i ja uhvatiti plavokosu iz sedamnaestice. Ali nakon 45 minuta čekanja odustajem. Vraćam se vlakom. Oko jedan sat popodne je. Gužve nema.
Kažem kondukterki da jutros nisam uspjela ući u vlak.
- Jutra su sasvim druga priča - slaže se ona.
Izlazim u Vrapču i sjedam na klupu u obližnjem parku. Skupljam snagu za podulji hod uzbrdo. Nailazi starija gospođa s cekerima u rukama.
- Lijepo je na suncu, je l‘ da? - dobacuje u prolazu.
- Je - kažem. - Lakše se podnosi štrajk.
- Koji štrajk? Nisam čula ni za kakav štrajk - zastane zbunjeno gospođa s cekerima.
ZET, Holding, Tomašević, sindikati, sudske odluke. U glavi slažem odakle uopće početi.
Ona me preduhitri.
- Ja vam se tu malo prošetam po kvartu, a kad trebam nekamo, odvezem se autom - objasni i nastavi svojim putem.
I to vam je, otprilike, naš beli Zagreb grad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....