Vojska Crne Gore izvukla je u ponedjeljak navečer iz mora kod ušća Bojane, u blizini Ulcinja, hrvatskog skijaša Ivicu Kostelića koji je uz još jednu osobu vozio kajak.
Dvojac se našao na udaru jakog južnog vjetra, a valovi viši od tri metra prevrnuli su kajake te odvukli Kostelića i njegovog suputnika od obale. Uslijedilo je dramatično spašavanje te su obojica pronađeni i spašeni brzom intervencijom Mornarice Vojske Crne Gore i helikopterske podrške.
U bolnicu je Kostelića posjetio crnogorski premijer Milojko Spajić, a prema posljednjim informacijama, naš proslavljeni skijaš je dobro. Kostelić je, inače, boravio prethodnih dana na Prokletijama i rijeci Bojani promovirajući ljepote crnogorskih dragulja, napisao je Spajić u svojoj objavi. No, Kostelić i njegov prijatelj nisu jedini kajakaši koje je Jadransko more podsjetilo da ga se ne smije podcijeniti ni u naizgled idealnim vremenskim uvjetima.
‘Molio sam sve krunice...‘
Poduzetnik Ante Lučić prisjetio se svog sličnog iskustva, piše net.hr. Lučić je ispričao kako je nešto slično, također u kajaku - i sam - doživio na Jadranu prošloga ljeta kada se u dramatičnim trenucima našao u svojevrsnom "džepu" lošeg vremena koje je nastupilo naglo te podiglo vjetar i valove.
"I ja sam se skoro prevrnuo, a kad su prijatelji vidjeli što se dogodilo Kosteliću, puno mi ih je poslalo link. Naravno, Kostelić i prijatelj bili su u puno težim uvjetima, ali su i fizički puno spremniji. I dobro je što su bila dvojica u kajaku, a ne da je bio sam. Ne vjerujem da bi se utopili, ali takvi valovi, ako se prevrneš i ispadneš iz kajaka, čine povratak jako teškim", rekao je Lučić.
Prisjećajući se svog iskustva, kaže - "Molio sam sve krunice i pjevao da zadržim hrabrost".
"Bio je kolovoz i kajakom sam se rijekama spustio iz Like do Jadrana. Htio sam pomaknuti svoju granicu. I ranije sam veslao sam između otoka. Taj sam put htio nešto luđe - s obale i kopna dovesti se do Korčule. Procijenio sam da je najbolje krenuti iz Drvenika, preko Hvara i Pelješca pa onda do Korčule", počeo je svoju priču.
"Gledao sam najkraću putanju da ne veslam previše po nepoznatom. Procijenio sam da moram doći do Sućurja na Hvaru, a to je značilo 20 kilometara veslanja uz južnu obalu otoka, a onda još 9 kilometara do Pelješca", prepričava za net.hr.
‘Imao sam samo jedan cilj - preživjeti‘
Bilo je naporno veslati tolike kilometre uz Hvar, a Lučić je brzo osjetio koliko je drugačije od kajakarenja po rijeci. Valovi su to, vjetrovi, nema hlada...
"Umjesto da se zaustavim na Hvaru, odlučio sam istoga dana prijeći i Pelješki kanal, što je bilo dodatnih devet kilometara veslanja. Preolako sam shvatio vremensku prognozu – bili su navedeni mali valovi i srednji vjetar, ali kako sam veslao, situacija se pogoršavala", rekao je Lučić.
Na pola puta, nastavlja, uhvatila ga je "termika", valovi su bili sve veći. "U jednom trenutku toliko, da nisam vidio nijednu obalu - ni hvarsku ni pelješku. Dao sam sve od sebe da izdržim, uz puno krunice, pjesme i molitve. Imao sam u kajaku šator, svu opremu, dovoljno vode i hrane - cilj je bio samo preživjeti i dokopati se kopna", prepričava. Bila je to borba za goli život u Jadranu.
‘Napravio sam veliku grešku‘
Bio je u, takozvanom, "sit-in" kajaku, u kojem veslač sjedi, a rub kajaka dolazi do iznad bokova te postoji prostor za noge. I potencijalno smrtonosna zamka ako se kajak napuni vodom.
"A počeo se puniti, napravio sam veliku grešku – nisam ponio špric-deku, vodonepropusnu tkaninu koja se razvije preko ruba kokpita i sprječava ulazak vode. No, kako obično ne idem na divlje vode nego kajakarim na kilometre, nisam procijenio da mi treba. Greška!", prepričava. Bilo mu je sasvim jasno, kaže, da je krivo procijenio vrijeme jer nije vidio ni jedan jedini brod, čamac, nekoga - bio je sam usred mora. Bio je definitivno na krivom mjestu u krivo vrijeme ali, i prešao točku s koje više nema povratka. Veslao je naprijed.
"Srećom, bio sam fizički spreman i imao svu opremu – prsluk za spašavanje, hranu, vodu, sve što trebam. Htio sam se samo dokopati kopna", ispričao je Lučić.
Uspio je preživjeti, odveslati do rta Lovište i nasukati se na pustu plažu do koje ne vodi nikakav put, gdje nema signala ni civilizacije. Ante je to okrenuo na dobru stranu. Podigao je kamp, odlučio prespavati i pričekati da se vrijeme smiri. "Dozirao sam vodu i hranu, ugasio mobitel i ostatak dana čitao knjigu. Milina", prepričava sada mirno i s odmakom.
Cijelu priču pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....