Kolindini fanovi Jugoslaviju proglasili ‘najdemonskijom‘ od svih komunističkih zemalja. Koliko laži na jednom mjestu

Sljedbenici bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović opet su se "proslavili" znanjem o pokojnoj Jugoslaviji. A možemo se sjetiti i Kolindine legendarne izjave kako, eto, u Jugoslaviji nije bilo jogurta. A sada i njezini podupiratelji, njih 63 tisuća na stranici "Kolinda Grabar Kitarović - Naša Predsjednica", nastavljaju izmišljati o Jugoslaviji, što ne možemo smatrati slučajnim gafom, nego samo jednim od brojnih dokaza da o državi u kojoj je dobar dio njih rođen i odrastao sistematski lupaju neviđene budalaštine. No onda te laži u internetskom svijetu pročitaju tisuće i tisuće. Stoga te laži zahtijevaju demanti i kontekstualizaciju, ma koliko bi netko mogao reći – pih, pa to je samo jedna FB stranica... 

Dakle, što je Kolindina Facebook sljedba ovaj put objavila. Prije nego što se osvrnemo na njihov status, navedimo da se ovako predstavljaju: "Mi nismo službena stranica, već stranica podupiratelja i simpatizera Kolinde Grabar Kitarović ♥ i onih koji žele BOLJU HRVATSKU". No, bolju Hrvatsku sigurno nećemo dobiti izmišljajući podatke i ignorirajući činjenice.

Podijelili su objavu stanovitog Georga Baileyja u kojoj se, među ostalim, navodi da je "Titov režim bio najdemonskiji od svih komunističkih režima". Dakle, Titova Jugoslavija je u viziji fanova KGK bila demonskija i od Staljinova SSSR-a i od Pol Potovih Crvenih Kmera.

Kako vidimo, već je i ta demonska kvalifikacija dovoljna da u očima čak i prosječnog poznavatelja povijesti posve diskvalificira čitavu objavu. Valja istaknuti da rečeni autor objave George Bailey nije nikakav svjetski znanstvenik koji se bavio Jugoslavijom, kako bi možda neupućeni čitatelj mogao zaključiti. Štoviše, taj potpisani autor uopće ne postoji kao stvarna osoba pod tim imenom, nego se radi o pseudonimu nekog antikomunističkog šarlatana – koji povijest poznaje jednako dobro kao fanovi KGK – čije objave nekritički prenose desničarski mediji i naša pseudointeligencija na društvenim mrežama, uključujući i neke istaknute javne osobe...

Crno-bijeli svijet

Što je, dakle, napisao fantomski drug George Bailey, a kao Sveto pismo prenijela fan stranica KGK? Čujte i počujte:

"Komunizam s ljudskim licem... tako su na Zapadu tepali Titovom režimu. No, u stvarnosti, Titov režim je bio najdemonskiji od svih komunističkih režima. Komunizam u sovjetskom bloku je bio okrutan, ali je bio crno-bijeli, znalo se što se smije a što se ne smije. I pravila su bila jasna. Ako si ih slušao, živio si mirno, kao i ostali", stoji na početku objave.

Dakle, sovjetski komunizam bio je okrutan, ali jugoslavenski je bio još okrutniji. U sovjetskom komunizmu građani su živjeli mirno i spokojno, a građani Jugoslavije su onda valjda živjeli nemirno i nespokojno. Ako je komunizam u sovjetskom bloku bio crno-bijeli, onda ispada da je komunizam u Jugoslaviji bio šaren. Tako smo, eto, doznali da je crno-bijeli svijet bolji od šarenog svijeta. Vidite da se isplati čitati objave Kolindinih fanova: svašta čovjek iz njih nauči.

Šalu na stranu, povijesna istina je, dakako, posve suprotna "istini" koju pokušavaju plasirati fanovi KGK: jugoslavenski komunistički – zapravo socijalistički – sistem bio je daleko najliberalniji i najmekši od svih komunističkih sistema u svijetu. O tome, među ostalim, ilustrativno govori ljubavna anegdota koju nekadašnji jugoslavenski diplomat Budimir Lončar iznosi u svojoj biografskoj knjizi "Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta" (Fraktura, 2020.), čiji je autor naš povjesničar dr. Tvrtko Jakovina.

Početkom 50-ih godina, dok je bio mladi vicekonzul u Generalnom konzulatu Jugoslavije u New Yorku, Lončar je imao ljubavnu vezu s mladom Amerikankom Judy Spivak, kćeri slavnog američkog novinara Lawrencea Spivaka, autora poznate političke emisije "Meet the Press". Judy Spivak dovela je Lončara kući i predstavila ga ocu kao "svoga komunističkog momka", na što je zgroženi otac – u Americi je još trajala era makartizma – upitao Lončara iz koje komunističke zemlje dolazi. Dobivši odgovor, stari Spivak je odahnuo:

"Dobro, Jugoslavija, to je drukčije."

Tko je pao s kruške?

Valja uočiti da se ta zgoda – koja jasno pokazuje američku percepciju specifičnog jugoslavenskog puta u socijalizam nakon raskida sa Staljinom 1948. godine – odvila 50-ih godina, u vrijeme kad jugoslavenski socijalizam nije ni izbliza bio tako liberalan kakav će postati u sljedećim desetljećima. Možemo samo zamišljati kako bi stari Spivak tek odahnuo da mu je kći dovela Lončara 70-ih ili 80-ih godina.

O razlikama između komunizma u Jugoslaviji i onog u sovjetskom bloku potpisnik ovih redaka ponešto znade i iz vlastitog iskustva, budući da je moj srednjoškolski razred 1987. na sedmodnevnoj maturalnoj ekskurziji obišao četiri europske zemlje, od kojih su tri bile članice sovjetskog bloka: Mađarska, Čehoslovačka i Poljska (četvrta je bila Austrija). Najdulje smo boravili u Poljskoj, gdje se i zbio taj događaj koji mi je otvorio oči u pogledu karaktera Jugoslavije.

Ne samo što smo bili iznenađeni niskim materijalnim standardom i siromaštvom Poljske – u usporedbi s kojom nam je Jugoslavija izgledala kao Švedska – nego smo jedne večeri u Varšavi upoznali skupinu poljskih vršnjaka koji nam nisu vjerovali da smo iz Jugoslavije. "Nemoguće", rekli su, "Jugoslavija je komunistička zemlja i vi ne možete imati pasoše da putujete u inozemstvo, kao što ih ni mi nemamo."

Teško je bilo prosuditi tko je više šokiran: oni, jer nisu mogli vjerovati da postoji komunistička zemlja iz koje ljudi – čak i maloljetnici – mogu slobodno putovati u druge zemlje, ili ja, koji sam dotad u blaženom neznanju mislio da ljudi u svim komunističkim zemljama mogu slobodno putovati u inozemstvo. Uza svu moju mladenačku kritičnost prema društvenom sistemu Jugoslavije, tada sam shvatio da ipak živim u najliberalnijem od svih komunističkih svjetova. A sada me fanovi KGK pokušavaju uvjeriti da je to bio najdemonskiji mogući svijet. Netko od nas dvoje očito je pao s kruške.

Pogrešni stihovi i radijatori

No, počujmo što se dalje nalazi u objavi:

"U Jugoslaviji si mogao slobodno putovati u Trst po kavu i traperice ali si mogao završiti svezan lisicama za radijator dok te mlati sveučilišni profesor (visokopozicionirani udbaš) jer si pjevao ‘pogrešne‘ stihove pjesme. I to sredinom 80-tih kad je raspad već bio na vidiku", veli ona.

Što reći na ovo? Prije svega, u Jugoslaviji nisi mogao slobodno putovati samo u Trst, nego svuda po svijetu. To najbolje zna i sama KGK, jer je sredinom 80-ih iz te Jugoslavije uspjela otići na godinu dana u Ameriku i tamo završiti četvrti razred srednje škole. Da je rođena u sovjetskom bloku, teško da bi to mogla.

Što se tiče tvrdnje da si u Jugoslaviji još i sredinom 80-ih mogao završiti svezan lisičinama za radijator (dok te sveučilišni profesori mlate!) jer si pjevao "pogrešne" stihove pjesme, u drugim inačicama ove objave spominje se i konkretna pjesma koja bi te odvela do radijatora, a to je pjesma "Marjane, Marjane", što fanovi KGK zbog nepoznatih razloga ispuštaju. Igrom slučaja, i o tome znadem ponešto iz vlastitog iskustva.

Naime, sredinom 80-ih, kao mlađahni pripadnik Torcide, mnogo sam puta na Hajdukovim utakmicama s poljudskog "sjevera" pjevao – skupa s tisućama drugih torcidaša – tu pjesmu "Marjane, Marjane" s "pogrešnim" stihovima, ali nikad mi se nije dogodilo da sam zbog toga završio svezan za radijator i bio premlaćen, ni od strane sveučilišnih profesora, ni od dimnjačara, ni od bilo koga drugog, a istinski mi je žao ako je netko zbog te pjesme doživio takvu sudbinu.

Osobno, jedini slučaj kad sam Hajdukovu utakmicu završio svezan za radijator u policijskoj stanici dogodio mi se u neovisnoj Hrvatskoj, u prvoj polovini 90-ih na Maksimiru, ali tada nismo pjevali "Marjane, Marjane", nego smo pjevali o Dalmaciji koja nema struje dok se rat u Zagrebu gotovo uopće ne osjeća.

Partizanska unuka

Ali pustimo policijske radijatore i koncentrirajmo se na ostatak objave druga Baileyja koju neuki fanovi KGK nekritički prenose:

"Titova Jugoslavija nastala je na krvi i zločinu preko stotinu tisuća nedužnih ljudi, onih koji su po svim pravilima civiliziranog svijeta trebali biti oslobođeni i vraćeni svojim kućama", kaže "Bailey".

Istina je da je Titova Jugoslavija nastala na krvi, ali to je bila krv svih naroda Jugoslavije – uključujući i hrvatski narod – koji su pod Titovim vodstvom ustali protiv zločina nacifašističkih okupatora (Nijemaca i Talijana) i domaćih izdajnika (ustaša i četnika), pretrpjevši ogromne žrtve u borbi za slobodu.

Nevjerojatno je da fanovi KGK, govoreći o Bleiburgu – premda ga izrijekom ne spominje – prešućuju da su u toj stradalničkoj koloni, skupa s dijelom nedužnih i uplašenih civila, stupali i deseci tisuća ustaša i drugih kolaboracionista, od kojih su mnogi u prethodne četiri godine nepojamnim zločinima okrvavili ruke. Kao partizanska unuka, KGK bi im nešto mogla pojasniti, jer bi i morala znati ponešto o tim zločinima: zar joj djed i baka nisu pričali što ih je motiviralo da odu u partizane? U kojem bi to "civiliziranom svijetu" takvi zločinci izbjegli suđenje i, umjesto toga, bili "oslobođeni i vraćeni svojim kućama"?

Ima toga još. Tako fanovi KGK u objavi iznose da je Jugoslavija "nastala na pljački privatnog vlasništva". Štoviše, kako kaže, "Partija je ukrala sve, od tvornica, kuća, stanova do zemlje, stoke... sve."

Ovo je doista upečatljivo: ako je Komunistička partija u jugoslavenskom socijalizmu opljačkala kompletno privatno vlasništvo, kako je onda moguće da je Kolindin otac u tom istom jugoslavenskom socijalizmu bio privatni obrtnik, mesar, te je imao svoju privatnu mesnicu, od čega je njezina obitelj i živjela? U sovjetskom bloku to ne bi bilo moguće.

Da ne govorimo o tome kako Partija nije "ukrala stanove", nego ih je, suprotno tome, davala radnicima. Samo u Hrvatskoj je od 1952. do 1987. godine podijeljeno 395.000 društvenih stanova, čime je stambeno zbrinuto oko milijun i pol građana.

Boca vinjaka

Ništa od toga fanovi KGK ne navode u svojoj objavi, ali zato navode da su jugoslavenski komunisti "desetljećima gradili prisilnim radovima (radne akcije), bjesomučno se zaduživali na Zapadu i opet više puta bankrotirali". Ni spomena o tome da je Jugoslavija na kraju svog postojanja bila dužna 20 milijardi dolara, dok je vanjski dug današnje Hrvatske, prema službenim podacima Hrvatske narodne banke, na kraju prvog tromjesečja ove godine iznosio 66,7 milijardi eura, što je nešto manje od 77 milijardi dolara ili gotovo četiri puta više od jugoslavenskog duga.

A što se tiče tobože prisilnih radnih akcija, i opet se moram pozvati na osobno iskustvo. Naime, ja sam 1986. bio na Omladinskoj radnoj akciji (ORA) u Požegi, a da me nitko živ na to nije natjerao, nego su me privukle vršnjačke priče da na tim akcijama vlada luda zabava. Moram reći da su te priče bile potpuno istinite: ne pamtim da sam se u čitavoj mladosti bolje i više zabavljao nego tih slavonskih dana i – pogotovo – noći.

Čak je i rad na trasi bio zabavan: okopavali smo neke velike vinograde, po dvojica u svakom redu, a dvojac koji bi prvi stigao do kraja reda dobio bi posebnu nagradu. Ta nagrada nije bila ni Marxov "Kapital", ni Lenjinova "Država i revolucija", nego – boca "Badelova" vinjaka. Toliko o prisili i ideološkoj indoktrinaciji na omladinskim radnim akcijama.

A šlag na tortu Kolindini su obožavatelji ostavili za kraj objave, gdje se navodi da se "i danas po koncertima ore pjesme Jugoslaviji po cijeloj Hrvatskoj". Ne znam u kojoj Hrvatskoj oni žive, jer u mojoj Hrvatskoj po koncertima širom zemlje ore se ustaški pozdravi u izvedbi pjevača koji o povijesti zna jednako koliko i oni.