Krah programa učenja hrvatskog jezika za strane radnike: za ‘đake‘ iz Dalmacije puno su i dvije klupe; ‘Žele ići dalje‘

Želiš raditi u Hrvatskoj? Nauči hrvatski jezik! – najprije na hrvatskom, onda na tagaloškom (glavni filipinski jezik) pa potom i nepalskom jeziku, poruka je razvučena preko jumbo plakata koji su odnedavna preplavili Zagreb. Iza te akcije, prema vlastitom priznanju, stoji Domovinski pokret (DP), junior partner u aktualnoj vlasti, koji na ovaj način nastavlja borbu za afirmaciju hrvatskog jezika među stranim radnicima koji dolaze u Hrvatsku po svoju koricu kruha.

Zapravo, Domovinski pokret sve nas je, kako su sami objasnili, s jedne strane htio podučiti kako – sukladno Zakonu o hrvatskom jeziku – treba izgledati višejezični plakat (najprije natpis na hrvatskom jeziku, a onda svi drugi). Ali, ništa manje važno, poruka bi trebala motivirati strane radnike na učenje jezika zemlje u koju su došli, što je prisnažio i ministar poljoprivrede David Vlajčić iz redova DP-a:

– Mislim da svi trebamo očekivati od stranih radnika da se maksimalno integriraju u hrvatsko društvo, da poštuju Republiku Hrvatsku, naš jezik, kulturu, tradiciju, vjeru i običaje, i tu ne vidim apsolutno ništa sporno. Normalno je očekivati od stranog radnika da govori hrvatski jezik i da se ne moramo, kad dođemo u kafić, u taksiju ili prilikom dostave, snalaziti rukama – kazao je ovih dana novinarima na ovu temu ministar Vlajčić, predstavnik iste Vlade, i vlasti, koja ni na koji način nije obvezala istog tog radnika (ili njegova poslodavca) na učenje hrvatskog jezika.

Ni novim Zakonom o strancima, koji je na snagu stupio sredinom ožujka, niti drugim propisom, kako smo u više navrata pisali, ništa ne obvezuje stranog radnika, ni njegova poslodavca, da kad jednom iz Nepala, Filipina, Indije ili Kirgistana dođe ovdje, ujedno mora znati/naučiti/svladati barem osnove hrvatskog jezika. A dok je tako, još ćemo dugo "mahati rukama" i pokušati stranim taksistima objasniti kamo nas trebaju odvesti.

David Vlajčić (DP), ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva: ‘Normalno je očekivati od stranog radnika da govori hrvatski jezik‘ 
 

Damjan Tadić/Cropix

Učenje dobrovoljno

Na takvu pomisao navode, među ostalim, i podaci koje smo zatražili od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), nakon što je u travnju 2024. godine, dakle prije godinu i tri mjeseca, u Hrvatskoj uveden sustav vaučera kao oblik poticanja učenja hrvatskog jezika za strane radnike iz trećih zemalja. HZZ takve kraće, neformalne programe učenja hrvatskog jezika za strance u trajanju od 70 sati, podsjetimo, sufinancira između 50 i 70 posto, ovisno o veličini tvrtke poslodavca kod kojega je taj radnik zaposlen. Dakle, naša država već poznaje takav sustav poticanja učenja hrvatskog jezika, ali kvaka je u tome što se on uglavnom temelji na dobrovoljnoj bazi, eventualno "ludoj" potrebi poslodavca da mu radnici znaju barem dvije, tri riječi važne za sektor u kojemu rade.

A kad je dobrovoljno – onda su i rezultati takvi. Od početka provedbe tečajeva hrvatskog jezika za radnike iz trećih zemalja kroz sustav vaučera, dakle od travnja 2024. do srpnja ove godine, na učenje našeg jezika prionuo je ravno 171 radnik – pokazuju podaci HZZ-a. Učenje hrvatskog jezika putem vaučera, podsjetit ćemo i to, zahtijeva i određene preduvjete: to je omogućeno samo za radnike iz trećih zemalja kojima je izdana radna dozvola u trajanju od najmanje dvije godine, ali može i onome koji ima odobren boravak u svrhu rada na najmanje godinu dana, i to tek nakon što već godinu dana radi u Republici Hrvatskoj (uz to, putem vaučera hrvatski mogu učiti i naši iseljenici te članovi njihovih obitelji, kao i stranci pod privremenom zaštitom).

O koliko je malom broju (171) stranaca iz trećih zemlja koji su u ovom razdoblju odlučili naučiti barem nešto hrvatskog jezika riječ, govore i sljedeći podaci: prema našem Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, u Hrvatskoj trenutačno radi oko 135.000 stranih radnika. Prošle godine, prema MUP-ovoj evidenciji, izdano je ukupno 206.529 dozvola za rad i boravak stranim radnicima, od kojih se gotovo 57 tisuća njih odnosi na produljenje radnih dozvola. U prvoj polovini ove godine stranim je radnicima izdano 99.118 radnih dozvola, a među njima je 31.557 produljenih dozvola za rad.

Dakle, iz cijele te mase tisuća i tisuća produljenih dozvola, koje čine rezervoar potencijalnih "učenika"/radnika koji ispunjavaju uvjete za učenje hrvatskog jezika putem vaučera, u nešto više od godinu dana uključilo se njih 171.

Najviše ‘učenika‘ iz Nepala i Filipina

– Od ovog broja dodijeljenih vaučera, u obrazovanje je trenutno uključeno 27 stranih radnika korisnika vaučera, dok je 134 polaznika uspješno završilo obrazovanje i steklo potvrdu o stečenim kompetencijama. Od ukupnog broja polaznika koji su uspješno završili obrazovanje, njih 40 je obrazovanje završilo u 2024. godini – objašnjavaju iz HZZ-a.

Ili, da to prenesemo u jezik novca – u ovom razdoblju HZZ je putem sustava vaučera (sredstva osigurana iz Europskog socijalnog fonda plus, ESF+) sufinancirao učenje hrvatskog jezika za strane radnike u iznosu od oko 38.000 eura! Skroman iznos, ni blizu, recimo, trošku ozbiljnijeg automobila za nekog ministra.

Doznajemo i odakle dolaze "učenici"/radnici koji na ovaj način uče hrvatski jezik i u kojim su sektorima zaposleni. Programi učenja su, naime, prilagođeni sektorima u kojima su strani radnici zaposleni, i to prije svega u građevinarstvu, turizmu i ugostiteljstvu, prerađivačkoj industriji, prehrambenoj industriji, zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, prometu ili telekomunikacijama.

– Polaznici programa učenja hrvatskog jezika dolaze iz sljedećih zemalja: Nepal, Filipini, Šri Lanka, Ukrajina, Indija, Bangladeš, Kina, Kosovo i Kirgistan. Najviše polaznika dolazi iz sektora prerađivačke industrije (103), a potom iz ugostiteljstva (29), prehrambene industrije (24) te graditeljstva (15) – pokazuju HZZ-ovi podaci, iz kojih je jasno da, primjerice, iz područja zdravstva, prometa ili telekomunikacija nema niti jednog polaznika.

Hrvatski jezik dosad je putem vaučera učio tek manji broj radnika iz Nepala, Filipina, Šri Lanke, Ukrajine, Indije, a najviše oni zaposleni u prerađivačkoj industriji (103)






















































 

Vlado Kos/Cropix

Kad je riječ o gradovima iz kojih dolaze, odnosno u kojima rade ti radnici, najviše ih je – i to jednako, po 53 – iz velikog Zagreba i maloga grada Ivanca u Varaždinskoj županiji, koji ima ukupno manje od 13.000 stanovnika. Slijede Čakovec (19), Rugvica (15), Sisak (12), Čehovec (7), Zabok (6). Split je grad u kojemu rade svega tri strana radnika koja su se dosad na ovaj način uključila u program učenja hrvatskog jezika, iz Donjeg Kraljevca ih je dvoje, a iz Zaprešića jedan.

Dakle, iz čitave Dalmacije svega su tri strana radnika iz Splita pokazala interes za svladavanjem našeg jezika! Nesumnjivo, ovaj sustav učenja putem vaučera bilježi ozbiljan krah, čemu djelomično pridonosi i to što preostale troškove koje ne sufinancira HZZ snosi sam radnik, eventualno njegov poslodavac.

Dođu, ali i brzo odu

– Očigledno je tim stranim radnicima problem hrvatski jezik. Međutim, drugi je problem taj što su ti ljudi došli raditi u Hrvatsku, ali pitanje je hoće li u njoj ostati, pa zato mnogi i ne žele trošiti novac na učenje našeg jezika. Većina tih ljudi radi u pravilu na minimalcu i gledaju kako što prije otići ondje gdje su plaće veće, počevši od Slovenije, Austrije pa nadalje – komentira ovaj problem Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske, sektora kojemu je pomoć stranih radnika prijeko potrebna.

– U poziciji smo da moramo zapošljavati te strane radnike, još ima i dosta aktivnih poziva na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje za ugostiteljsku djelatnost. Podatak da ih se dosad iz te djelatnosti samo 29 uključilo u programe učenja hrvatskog jezika putem vaučera i jest me i nije iznenadio. Nisu ti ljudi krivi, razumijemo i njih. Poslodavci svakako mogu imati interesa poslati te radnike na učenje hrvatskog jezika, ali što kad oni posve sigurno nemaju namjeru ostati u Hrvatskoj? Ima slučajeva da su neki od njih došli na radno mjesto, okrenuli se i otišli – prepričava Andrić. Ima i prijedlog:

– Kad je u pitanju znanje barem osnova hrvatskog jezika, tu bismo kao država morali biti puno stroži. Ili propisati da se radne dozvole ne mogu izdavati bez položenih barem osnova hrvatskog jezika, ili unutar razdoblja dokad te dozvole vrijede limitirati rok do kojega trebaju svladati program hrvatskog jezika, inače ostaju bez radne dozvole. Ne smijemo više biti ležerni oko ovog pitanja, jer to nisu ni mnoge druge europske zemlje – nema dvojbi za Eduarda Andrića.

{infobox–gray_full}564602{/infobox–gray_full}