Počet ćemo s dva pitanja koja imaju isti odgovor. Prvo pitanje nije od jučer, staro je gotovo kao čovječanstvo, ali svejedno i dalje intrigira ljudski um. Zašto, naime, pas liže svoja jaja?
Drugo je pitanje puno prozaičnije. Zašto Hrvatski rukometni savez već danima ne želi odgovoriti na naše upite? I to nimalo komplicirane. U svakom slučaju manje komplicirane nego što je izvedba radnje iz prvog pitanja. Jer, pitali smo ih rutinske stvari. Lijevom rukom se to inače odradi. I skine crve s dnevnog reda.
Ali, ne. Hrvatski rukometni savez odlučio je ignorirati naše višednevne napore da saznamo nekoliko uistinu trivijalnih sitnica. Imali su, očito, važnijeg posla. Poput, recimo, rušenja demokratski izabrane vlasti u gradu Zagrebu. Koja, majku joj komunističku, deklariranim ustašama ne dopušta pjevanje u gradskim prostorima i na javnim gradskim površinama. Poput Trga bana Jelačića, na kojemu je Hrvatski rukometni savez poželio organizirati doček rukometašima koji su na Europskom prvenstvu osvojili brončanu medalju. Jer su oni to zaslužili. Kao hrvatski junaci. Vitezovi. Naši najbolji sinovi. Koji imaju pravo sami birati tko će ih u domovini čekati. Pri čemu je domovina prilično širok pojam. Pa se proteže od Sljemena do Veleža.
Doček po mjeri partije
Nemojte misliti da nemamo razumijevanja za Hrvatski rukometni savez. Naravno da imamo. Kao da je lako nositi se s težinom bronce zlatnog sjaja. I prigodnim dočekom. Podešenim po mjeri partije koja pod sobom ima cijelu zemlju. Izuzev Zagreba. U kojemu imaju nultu toleranciju za nacionaliste. Pa, shodno tome, nemaju ni sluha za želje rukometaša koji misle da su s osvojenom medaljom osvojili i pravo na krojenje državne politike. I kršenje zakona. I pišanje po leđima svih onih građana koje boli neka stvar za rukomet i njihovu medalju, ali im je itekako stalo do funkcioniranja pravne države. U kojoj, koliko to puta treba ponoviti, nema mjesta za one kojima je "loša bila četrespeta".
Ili možda ima. Tako misli vodstvo Hrvatskog rukometnog saveza. Uz zahvalu Vladi što je osigurala doček na način kako to žele igrači, stručni stožer, a i oni sami. Jer, bez dočeka ništa ne bi imalo smisla. Ni brončana medalja, ni podmetnuta plastika u hrani naših vitezova, ni njihovo spavanje na podu autobusa tijekom višesatnog putovanja od Švedske do Danske.
Pardon, bez Thompsona ništa ne bi imalo smisla. A pogotovo ne povratak sa skandinavske bojišnice. Tamo gdje su se naši junaci s ognjem pakla sreli i gdje su, baš kako reče pjesma koju su zborski pjevali u svlačionici, bili za dom spremni.
Shvaćamo, dakle, da Hrvatskom rukometnom savezu nije bilo lako. Trebalo je sve to istrpjeti. I Šveđane i Dance i Tomaševića. I sve ostale koji ne mogu podnijeti to što jedna mala zemlja prkosi cijelom svijetu i ostvaruje iznimne sportske uspjehe. Koji ne zaslužuju ništa manje od jednog kontinuiranog veličanstvenog dočeka.
Šutnja Drage Ćosića
A opet, bili bismo im zahvalni da su uspjeli odvojiti koju minutu za naših nekoliko pitanja. Jer, rekosmo, stvarno su bila jednostavna. I bezbolna.
Pitali smo ih, na primjer, koliko je dužnosnika Hrvatskog rukometnog saveza boravilo u Švedskoj i Danskoj za vrijeme trajanja Europskog prvenstva. I na čiji račun. I jesu li sa sobom vodili partnerice i partnere. A pitali smo ih i u kojem su gradu spavali, i u kojem hotelu, s koliko zvjezdica. A pitali smo ih i na koji su se način prebacili od Malmöa do Herninga uoči polufinalne utakmice.
Nažalost, odgovore nismo dobili. Iako smo ih poslali još prošli tjedan, i to na sve dostupne adrese iz adresara Hrvatskog rukometnog saveza, naša pitanja ostala su u zatvorenom pretincu. Licemjerno. Kunu se u svoju Hrvatsku, a ovu našu ne žele ni pogledati. Nije nam odgovorio čak ni glasnogovornik Drago Ćosić. Zvali smo, slali poruke, mailove. Ništa.
Zašto nisu odgovorili? Pa zbog istog razloga zbog kojega pas liže svoja jaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....