StoryEditorOCM
HrvatskaKOMENTAR

Lik iz Sinja koji slavi sramne ustaške veleizdajnike optužuje za veleizdaju čovjeka koji je u Jugi robijao za Hrvatsku

Piše DAMIR PILIĆ
27. lipnja 2026. - 18:05

Teško je reći je li u pitanju komedija zabune ili teatar apsurda. U dječjoj igri to bi se zvalo „polupani lončići”. Kako god, činjenica je da je sinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Miro Bulj nazvao bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića „veleizdajnikom hrvatskog naroda”.

„Krivokletnik, elementarna nepogoda i veleizdajnik hrvatskog naroda Stipe Mesić u Sinju, a sve pod krinkom ‘Tripalovih dana‘ i velike brige za Mikom Tripalom”, napisao je Bulj na Facebooku prilikom nedavno održanog simpozija „Tripalovi dani u Sinju 2026.”, na kojem je Mesić u Alkarskim dvorima održao govor o Tripalovoj političkoj ulozi u javnom životu Hrvatske.

I kao da mu te lažne optužbe nisu bile dovoljne, Bulj je u objavi „citirao” i Antuna Gustava Matoša: „Hrvatska vidje već svakojaki čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda.” Ovo „citirao” stavili smo u navodnike jer ne postoji materijalni dokaz da je Matoš ikada izrekao ili napisao navedene riječi, ali kako bi to čovjek Buljeva neobrazovanja mogao znati?

Uglavnom, u Buljevoj viziji svijeta bivši hrvatski predsjednik Mesić je veleizdajnik: kao što je Juda izdao Isusa, Mesić je tobože izdao Hrvatsku. U čemu se tu ogleda komedija zabune, odnosno teatar apsurda?

Odgovor je jednostavan. Bulj je 14. srpnja prošle godine svoj tipično nekoherentni govor u Hrvatskom saboru završio ustaškim pozdravom „Za dom spremni”. Ako znamo da su ustaše već i poklanjanjem Dalmacije Italiji postali najveći izdajnici u povijesti hrvatskog naroda, odnosno veleizdajnici – da ne spominjemo rasne zakone i koncentracijske logore – onda se i onaj tko javno pozdravlja ustaškim pozdravom također može svrstati u taj veleizdajnički tabor.

S druge strane, Mesić je za vrijeme Jugoslavije robijao za Hrvatsku, osuđen na godinu dana zatvora zato što je 1971. iskazao podršku Hrvatskom proljeću. Shvaćate li sada razmjere apsurda koji vrišti iz Buljevih riječi?

Uzaludnih pedeset godina

Dakle, što imamo? Imamo tragikomičnu situaciju da lik koji usred Hrvatskog sabora slavi hrvatske veleizdajnike optužuje za veleizdaju čovjeka koji je za tu Hrvatsku robijao u Staroj Gradišci. O tempora, o mores! - rekao bi Bulj kad bi barem rudimentarno znao latinski i kad bi razumio što ta slavna Ciceronova rečenica znači.

Kad je Stjepan Mesić tog 20. ožujka 1975. ušao u zatvor u Staroj Gradišci da odsluži tu kaznu, Miro Bulj je imao tri godine, pa je jasno da se tog događaja ne može sjećati. Ali na raspolaganju je, otada do danas, imao preko pedeset godina života da nešto pročita o suvremenoj hrvatskoj povijesti i da uvidi Mesićevu žrtvu za Hrvatsku.

Međutim, kako smo vidjeli, Bulj je tih pedeset godina potrošio na izučavanje Antuna Gustava Matoša, pa očito nije stigao pročitati ništa drugo. Stoga ćemo iskoristiti ovu prigodu i citirati dijelove Mesićeva iskaza za portal Lupiga iz svibnja 2015., kada se dvostruki hrvatski predsjednik – oba puta izabran uvjerljivom većinom glasova hrvatskih građana – prisjetio svojih uzničkih dana u Staroj Gradišci.

„Izdržavao sam kaznu zbog verbalnog delikta. Naime, htjeli smo da ‘federacija federira‘ te smo se borili za amandmane na Ustav Jugoslavije i Hrvatske, kako bi republika dobila više ovlasti. Zbog izjave da ‘amandmanski vlak ide te onaj tko stavi nogu pred taj vlak može ostati bez nje‘, kažnjen sam s 366 dana zatvora jer su ju oni koji su bili protiv amandmana shvatili kao prijetnju”, prisjeća se Mesić, opisujući i teške uvjete života u Staroj Gradiški:

„Bila je to teška kazniona, kakvih na sreću više kod nas nema. U nevelikoj prostoriji, bez vode, grijanja i kanalizacije, bilo nas je trideset i dvoje. Imali smo jednu kantu za vodu i jednu kantu za nuždu koje nikada nisam koristio, jer mi je to bilo krajnje ponižavajuće. Zimi je bilo strašno hladno te je kondenzacija u sobi bila takva da bi rukom po zidu skupljali vodu”, evocirao je Mesić svoje zatvorske uspomene iz 1975. i 1976. godine.

Na braniku antifašizma

Nakon izlaska iz zatvora Mesić je i dalje morao ispaštati svoju podršku Hrvatskom proljeću. Među ostalim, godinama nije mogao naći posao, uzalud se javljajući na desetine natječaja. O tome je početkom 2000-ih ponešto rekao gostujući na Obiteljskom radiju, kada je komentirao optužbe hrvatskih desničara da je za vrijeme Jugoslavije surađivao s Udbom.

„Pa, ne znam kako bih ja bio suradnik UDBE, valjda kad sam bio na izdržavanju kazne u Staroj Gradiški, valjda kad sam se javljao na 150 natječaja, kad su svi ovi seronje normalno radili, normalno zarađivali svoj kruh ili možda stvarno radili za UDBU ili za nekog drugog”, rekao je tada Mesić.

Dakako, ne možemo znati je li pod ovim „seronje” Mesić mislio i na Bulja. Vjerojatno nije, jer Bulj je u Jugoslaviji bio premlad da „radi za UDBU ili za nekog drugog”. Kako bilo, pedeset godina nakon što je odrobijao godinu zatvora za Hrvatsku, bivši hrvatski predsjednik doživljava da mu ondašnji balavci drže lekcije o domoljublju. To je ta komedija zabune, odnosno teatar apsurda.

Valja reći da je Mesić u svom životu imao epizodu u kojoj je pao na ispitu domoljublja. Mislimo, dakako, na ono njegovo gostovanje u Australiji početkom 90-ih, kada je pred tamošnjom hrvatskom dijasporom držao govore u kojima je veličao NDH. No, za razliku od Bulja – koji klicanjem ustaškog pozdrava u Saboru veliča NDH i dandanas – Mesić je u međuvremenu civilizacijski evoluirao, te je svih ovih godina stajao i još uvijek stoji na braniku antifašizma, čime se višestruko iskupio za tu australsku nepromišljenost.

No, znate kako je: neki ljudi evoluiraju, a neki ne. Ove potonje možete prepoznati po tome što usred Sabora arlauču ono što normalan čovjek ne bi izgovorio ni u sebi.

Kratka biografija

Ovo Hrvatska enciklopedija LZ Miroslav Krleža piše o Stjepanu Mesiću: 

Mesić, Stjepan (Stipe), hrvatski političar (Orahovica, 24. XII. 1934). Završio je Pravni fakultet u Zagrebu 1961. God. 1965. izabran je za saborskoga zastupnika, a 1967. i za gradonačelnika (predsjednika Skupštine općine) Orahovice. Nakon gušenja Hrvatskoga proljeća u prosincu 1971. uhićen je i osuđen na godinu dana zatvora, koji je izdržao u Staroj Gradiški. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1989., 1990. bio je glavni tajnik, a 1991–92. predsjednik Izvršnog odbora stranke.

Na izborima 1990. i 1992. izabran je za zastupnika u Saboru RH. Bio je prvi predsjednik Vlade RH. U kolovozu 1990. izabran je za člana Predsjedništva SFRJ, kojemu je bio predsjednik od 1. VII. 1991 (po utvrđenom redoslijedu nakon snažnoga pritiska predstavnika Europske zajednice), no 5. XII. 1991. dao je ostavku, te je bio posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Bio je predsjednik Zastupničkoga doma Sabora 1992–94., kada je smijenjen s dužnosti nakon razlaza s HDZ-om (zbog hrvatske politike prema BiH i dr.).

Osnovao je Hrvatske nezavisne demokrate (HND), kojih je bio predsjednik. Nakon rascjepa u HND-u 1997. s većinom članstva ulazi u Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Bio je izvršni potpredsjednik HNS-a i predsjednik zagrebačke gradske organizacije. U veljači 2000. izabran je za predsjednika republike. U dva je mandata (2000–10) pridonio vanjskopolitičkom otvaranju Hrvatske i normalizaciji odnosa sa susjednim državama. Objavio je memoare Kako smo srušili Jugoslaviju (1992; 2. izd. Kako je srušena Jugoslavija, 1994).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. lipanj 2026 18:17