Sjećate li se šatora? Jedne je večeri u jesen 2014. osvanuo u Savskoj ulici u Zagrebu, ispred zgrade Ministarstva branitelja pokojnog Predraga Freda Matića (SDP).
I punih je 555 dana bio udarnička platforma protiv tadašnje lijevo-liberalne Vlade Zorana Milanovića. Isprva su čak i imali simpatije šire javnosti.
Upozoravali su da Hrvatska nije onakva država za koju su se borili. U doba kada je Europa krupnim koracima grabila iz ekonomske krize, a Hrvatska pod SDP-ovim vodstvom još uvijek tavorila na gospodarskom dnu, te su poruke nailazile na odobravanje javnosti. No u trenutku kada je u šatoru osvanio lancun s natpisom “Oba su pala, oba će pasti”, sve maske su pale.
More razočaranih birača
Iza fraza o borbi za bolju zemlju krio se zapravo samo jedan cilj: pomoći HDZ-u da na izborima porazi SDP. Pao je prvo tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, kojega je na krilima “šatoraša” u tijesnom finalu uspjela pobijediti Kolinda Grabar-Kitarović.
Milanović i njegova Vlada nakon toga su se činili kao lak plijen. S rejtingom koji je grebao po povijesnom dnu i morem razočaranih birača koji SDP-u nisu mogli oprostiti što nisu imali hrabrosti provesti ono što su uoči izbora 2011. godine obećavali, socijaldemokratima se smiješio povijesni fijasko.
Tu se, međutim, dogodio zanimljiv obrat. Dio branitelja, osokoljen trijumfom na predsjedničkim izborima, u svibnju 2015. u Savsku je iznio plinske boce.
Te su scene šokirale umjereno i lijevo biračko tijelo, već spremno SDP-u pokazati prst dolje. To je spretno iskoristio Milanović.
I u fotofinišu kampanje za parlamentarne izbore, među umjerenim biračima podgrijavajući strah od radikalne desnice, osjetno podignuo rejting svoje tadašnje koalicije “Hrvatska raste”. Na koncu mu to nije bilo dovoljno za pobjedu. Domoljubna koalicija Tomislava Karamarka ipak je osvojila više glasova od stranaka okupljenih oko SDP-a.
Ali fijasko je ipak izbjegnut. Osim toga, te je 2015. godine iskorak HDZ-a udesno iskoristio i Most Bože Petrova, koji je protestnom retorikom temeljenom na obećanju “ni SDP ni HDZ” došao do fenomenalnih 19 mandata.
Punih deset godina nakon toga SDP nikada više nije došao na vlast, niti našao recept kojim bi mogao pobijediti HDZ-ova premijera Andreja Plenkovića, političara koji je vukao HDZ prema centru, i koji je godinama umjerenom i odmjerenom retorikom znao stati na kraj desnom radikalizmu. Ne izazivajući toliki strah kod lijevog biračkog tijela kao što je to bio slučaj s Karamarkom.
Posljednjih mjeseci, međutim, klima u društvu se promijenila. Crne majice, nacistički simboli, ustaški pozdravi – sve to zajedno stvara atmosferu vrlo sličnu onoj “šatoraškoj”. Thompson se obračunava s Jugoslavijom i Jugoslavenima kao da Hrvatskom svakoga dana odjekuje “Internacionala” i “Hej, Slaveni”, a ne “Jure i Boban” ili “Jasenovac i Gradiška Stara”.
I kao da su nam fasade iscrtane zvijezdama petokrakama i plamenim grbovima jednom za svagda propale države. A ne ustaškim “U” i Pavelićevim pozdravom “Za dom spremni”. Svećenici s oltara zazivaju patnju i smrt svojim neistomišljenicima, rulja prijeti linčem novinarima i oporbenim političarima.
Braniteljske udruge uz skandiranje “Nezavisna Država Hrvatska” trude se prometnuti u dežurne ideološke “higijeničare”. Pa određuju tko može održati koncert, a tko ne, koja se predstava može izvoditi, a koja ne, smije li se u Benkovcu i dalje održavati provokativan teatarski festival “Nosi se”, a u Šibeniku na FALIŠ-u okupljati alternativa. Pa i ona lijeva.
Jaki na papiru
I sve to u ozračju u kojemu je veliko pitanje može li Plenković Hrvatsku više obraniti od crnog vala. Umjesto da na njemu uspješno surfa, pri čemu mu radikalna desnica – ista ona koja ga je godinama prezirala – frenetično aplaudira.
Ima li tu prostora za mobilizaciju lijevih birača? Ima. Samo je pitanje ima li na ljevici itko snage to iskoristiti.
SDP pokazuje slabosti koje se ne očekuju od ozbiljne političke stranke koja pretendira preuzeti vlast. Nisu iskoristili zamah koji im je osigurao Milanović svojom pobjedom na predsjedničkim izborima.
Umjesto da lokalne izbore iskoriste za veliki iskorak, oni su stvari dotjerali do velikog pada, izgubivši čak i Rijeku, grad u kojemu su 35 godina bili na vlasti. Možemo! ima kapacitet mobilizirati svoj krug birača u Zagrebu, ali teško se probijaju izvan glavnoga grada. Ostatak ljevice postoji na papiru: ili je premalen ili je prerascjepkan da bi igrao iole ozbiljniju ulogu.
Zato se i događa paradoks da desni ekstremizam u javnom prostoru više ne “hrani” ljevicu, nego – HDZ. Lijevo biračko tijelo se zgraža nad javnim linčem koji se posljednja tri mjeseca provodi u Hrvatskoj nad onima kojima je “Bili cvitak” možda draži od “Bojne Čavoglave”. I koji bi ipak optirali za crveno-bijele hrvatske “kockice”, a ne crne košulje.
No za sada ono nema kome otići. SDP je ionako čitavu štoriju s Thompsonom više-manje odšutio – uz rijetke iznimke, poput supetarske gradonačelnice Ivane Marković. Možemo! za sada očito ne smatraju dovoljno širokom opcijom da bi im poklonili svoje povjerenje. Dok se Milanović, koji je prespavao ono što se događa u zemlji jer mu sin zarađuje na Thompsonu, prilično politički kompromitirao.
Hrvatska tragedija nije toliko u tome što crni val postoji. On je uvijek bio tu negdje u podzemlju domaće politike, spreman da s vremena na vrijeme iskoči u prvi plan. Nego u tome što još uvijek nema nikoga da ga pretvori u glas protiv.
Jer da ima, drukčije bi se ponašao i Plenković. I njegov HDZ. Koji ovakav status quo najbolje kapitalizira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....