Bilo je dobro dok je trajalo. Rekla bi pjesma. A svako malo nas istome uči i stvarnost.
Taman smo se gotovo svi mediji izredali u pohvalama na račun “političke zrelosti” predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića jer su, zamislite, u posljednje vrijeme opet počeli komunicirati i, vjerovali ili ne, prestali okretati glavu jedan od drugog u javnosti... Došlo je do novog zahlađenja! Ogranak ciklone kao da se nadvio iznad metropole i dva najmoćnija politička brda u Hrvata. Svojevrsni "medeni mjesec" je očito gotov. Nakon predsjedničkih izbora nitko i nije očekivao neke srdačne odnose, ali svi smo se ugodno iznenadili (okupljeni građani su i spontano zapljeskali!) kada su se predsjednik i premijer srdačno pozdravili na prvosvibanjskom obilježavanju 30. obljetnice vojno-redarstvene operacije Bljesak u Okučanima. Ipak, "prijateljstvo" nije potrajalo...
Neposredni povod ovoga je puta odbijenica saborske većine HDZ-a i partnera za Milanovićev prijedlog da nova predsjednica Vrhovnog suda postane sutkinja Sandra Artuković Kunšt. Naravno, Milanoviću se to nije nimalo svidjelo pa je brzo udario “kontru”. I to na području vanjske politike, gdje se i inače slabo slagao s HDZ-ovcima, ali se posljednjih tjedana bio “primirio”.
No, prethodno je poručio: “Znam da ona ne može biti sjajna i odlična i blistava kao kandidati gospodina Plenkovića, nemam ja takve. Ali, mislim da je ona dostojna sutkinja. Međutim, bilo je nekoliko načina da se to na vrijeme kaže. Plenković će znati na što mislim. Ovako, brisat pod sa osobom, to nećemo!”.
Priznanje Palestine
Nezadovoljstvo nije stalo na tome. Pa je zato u srijedu “opleo” monolog kojim je još jednom mogao zbuniti naše vanjskopolitičke partnere i saveznike - jer je zauzeo stavove dijametralno suprotne od onih koje zastupa Plenkovićeva Vlada, ali i, primjerice, Njemačka i SAD.
Okomio se predsjednik na Izrael, poručio da “s takvom državom i takvim državnim vodstvom ne treba imati posla”.
Bez diplomatskog uvijanja, dodao je i sljedeće: “Kriminalce treba nazvat pravim imenom, a dio vodstva izraelske aktualne vlade su kriminalci... A što o tome ima za reći izraelska ambasada ovdje ili njihovo ministarstvo vanjskih poslova, to me se uopće ne tiče!”, kazao je oštrinom koju od predsjednika nismo u protekle tri godine mogli čuti na, primjerice, temu ruske agresije na Ukrajinu. Baš kao što nismo čuli rečenicu tipa “o politici Izraela mora se otvoreno razgovarati”.
Da prkos bude očitiji, a rejting u budućim ispitivanjima raspoloženja javnog mnijenja još bolji, Milanović je svoj vanjskopolitički esej slobodnim stilom “začinio” konstatacijom da “Hrvatska treba priznati Palestinu”. Ne treba sumnjati, da nisu u pitanju Izrael, Iran i Palestina, sigurno bi se našao neki drugi povod za manifestiranje – različitosti. Milanović je tako, reklo bi se, ubio dvije muhe jednim istupom. Kontrirao HDZ-u i poradio na svom imidžu, prije svega kod lijevih birača.
Milanoviću se javno, gostujući na N1 televiziji, zahvalio i Mohsen Ataelahi iz Veleposlanstva Republike Iran u Hrvatskoj. Nekad ga je hvalio Kremlj, sad, evo, službeni Teheran. Nećemo sada o vjerodostojnosti izjave iranskog diplomate da se posjedovanje “oružja masovnog uništenja protivi našim uvjerenjima kao islamske države” te da su “nuklearna postrojenja pod zemljom” iz sigurnosnih razloga...
Za ovu je priču važnije primijetiti se dva najmoćnija politička brda opet udaljavaju. Na štetu razumijevanja pozicija Hrvatske u svijetu... A taman smo pomislili da je - ako ni zbog čega, onda zato što živimo u zbilja zahtjevnim vremenima - došlo vrijeme za konstruktivnu suradnju državnog vrha; da su ispucali sve animozitete i (post)pubertetske mušice.
Valja priznati – prevarili smo se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....