Ministra demantiraju Tuđman, Vukojević i četa povjesničara: Anušić podvaljuje komunistima ono što su napravile ustaše!

Naš ministar obrane Ivan Anušić ovog je tjedna čak dvaput izazvao itekakvu pažnju javnosti... 

Najprije je u utorak, u razgovoru za televiziju RTL, priznao da je na „domoljubnom” koncertu na Hipodromu na pjevačev ustaški poklič „Za dom!” odgovorio ustaškim odzivom „Spremni!” - kao prvi i zasad jedini član Vlade koji je javno priznao da je prekršio Ustav Republike Hrvatske – a potom je dan kasnije u razgovoru za Media Servis poručio da su komunisti u 45 godina svoje vladavine pobili više od 500.000 Hrvata.

Konkretno, ministar je ustvrdio da smo „crvenu petokraku morali štovati 45 godina, a koja je pobila po nekim procjenama između 500 i 600 tisuća Hrvata”.

Bilo bi zanimljivo promatrati Anušićevo lice suočeno s rezultatima popisa stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju od 1948. do 1991. godine. Jer, prema popisu iz 1948. u Hrvatskoj je živjelo 3,8 milijuna ljudi, dok ih je prema popisu iz 1991. bilo 4.8 milijuna. Dakle, na kraju 45-godišnje komunističke vladavine bilo nas je milijun više nego na početku, iako su komunisti u tom razdoblju pobili, kako reče ministar, više od pola milijuna Hrvata. Kako je to matematički moguće, znaju samo ljudi poput ministra Anušića.

No, nije Anušić jedini akter s hrvatske desnice koji u javnosti maše brojkom od 500.000 hrvatskih žrtava komunizma. S obzirom da je stvarna brojka 10-15 puta manja, postavlja se pitanje zbog čega svi ti anušići lažu napaćeni hrvatski narod. Odgovor ćemo dati na kraju, nakon što predstavimo brojke.

Što kaže Franjo Tuđman?

Gro Hrvata koje su nakon Drugog svjetskog rata ubili nositelji crvene petokrake stradao je u prvim poslijeratnim tjednima na Bleiburgu, odnosno na Križnom putu. Kako je poznato, ustaškoj vojsci koja se u svibnju 1945. povlačila iz Zagreba prema Bleiburgu pridružio se i dio civila koji nisu htjeli dočekati nove komunističke vlasti. Hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi „Povijest Hrvatske: 1945.-2011” iznosi kako analiza svih dokumenata ukazuje da je u „izbjegličkoj koloni koja je kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba”.

Međutim, tu kolonu nisu činili samo Hrvati. U koloni je bilo i oko 40.000 njemačkih vojnika, a koloni se putem pridružilo i 10-12 tisuća slovenskih belogardista i civila, te 5-10 tisuća srpskih i crnogorskih četnika. Bila je to šarolika gomila njemačkih vojnika i kvislinga iz više zemalja Istočne Europe, uključujući i albanske baliste, mađarske horthyjevce, Kozake i Čerkeze.

Točan broj ubijenih pripadnika kvislinških snaga – među kojima su brojnošću prednjačili ustaše - do danas nije potpuno precizno utvrđen, ali relevantni autori iznose brojke koje su 10-15 puta manje od Anušićevih. Počnimo s Franjom Tuđmanom.

U svojoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989.), u poglavlju „Bleiburški mit”. Tuđman navodi da je po pitanju Bleiburga došlo do „paroksizma uveličavanja” žrtvi na 500.000 i više. U svojim radovima iz 80-ih Tuđman navodi da je na Bleiburgu bilo ukupno između 35 i 40 tisuća žrtava.

Pokojni hrvatski predsjednik također citira savezničke izvještaje po kojima je novim jugoslavenskim komunističkim vlastima s Bleiburga i iz ostalih dijelova Austrije do 1. lipnja 1945 ukupno izručeno 26.399 pripadnika „jugoslavenskih kvislinških postrojbi” (kasnije je brojka povećana na 29.972 zarobljenika), od čega 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenaca i 400 Crnogoraca.

Što kaže Vice Vukojević?

Do sličnih brojki došla je i hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koja je osnovana 1991. godine, a vodio ju je HDZ-ov „jastreb” Vice Vukojević. Nakon 11 godina rada, Komisija je u zadnjem izvještaju objavila popis od ukupno 13.300 Hrvata iz Hrvatske i BiH stradalih na Bleiburgu i na Križnom putu. Popis uključuje 11.096 vojnika NDH (5.503 pripadnika ustaške milicije, 3101 domobrana i 2492 „nerazvrstana pripadnika Oružanih snaga”) i 2204 „ostalih” ili „neidentificiranih”.

Ipak, kao najpouzdanije i najvjerodostojnije procjene broja žrtava crvene petokrake uzimaju se one do kojih je svojim istraživanjima – koje je proveo 80-ih godina, ali je rezultate objavio mahom nakon osamostaljenja Hrvatske - došao hrvatski demograf i UN-ov ekspert Vladimir Žerjavić. Njegove su brojke nešto veće od Tuđmanovih i Vukojevićevih.

Prema Žerjaviću, ukupan broj žrtava među jugoslavenskim kvislinzima u događajima prije i nakon predaje na Bleiburgu kreće se između 55 i 67 tisuća, od čega 45-55 tisuća Hrvata i Muslimana, 8-10 tisuća Slovenaca te oko 2.000 Srba i Crnogoraca. Žerjavić u radu iz 1995. precizira da je na Bleiburgu i Križnom putu živote izgubilo 45.000 Hrvata i 4.000 Bošnjaka. A od tih 45.000 Hrvata, njih 11.600 je stradalo u akcijama prije predaje, a 33.300 nakon predaje.

Žerjavićeve brojke kao najpreciznije prihvaća i istraživačica Martina Grahek-Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest, koja u svom znanstvenom članku „Kontroverzije oko hrvatskih žrtava na Bleiburgu i u ‘Marševima smrti‘” iz 2005. godine dodaje i da su tvrdnje o između 200.000 i 600.000 žrtava – koje su se pojavljivale u emigrantskoj literaturi – „sigurno pretjerane”.

Dodajmo ovdje i povjesničara Vladimira Geigera, također s Hrvatskog instituta za povijest, koji se sustavno bavi istraživanjem komunističkih zločina tijekom jugoslavenskog razdoblja, a koji je 2008. za Jutarnji list izjavio da je prema njegovim najnovijim istraživanjima na Bleiburgu ubijeno „između 50 i 70 tisuća ljudi, uglavnom pripadnika pobijeđenih postrojbi NDH”.

Što kaže UDBA?

Kako vidimo, presjek navedenih istraživanja i procjena ukazuje da je u prvim tjednima poraća od crvene petokrake ubijeno između 35 i 50 tisuća Hrvata. Zašto onda ministar Anušić spominje brojku koja je 10-15 puta veća? Zašto tako olako dodaje jednu nulu, kao da se radi o krumpirima, a ne o stvarnim ljudima i njihovim tragičnim sudbinama?

Tehnički je moguće da ministar Anušić misli kako je u ostatku komunističke vladavine, od 1945. do 1990. godine, crvena petokraka ubila još najmanje 450.000 Hrvata. Međutim, na emigrantskim popisima hrvatskih žrtava Udbe u tom razdoblju navodi se tek, ovisno o popisu, između 67 i 72 imena. Toliko ljudi stane u dva autobusa. Čak i da te brojke pomnožimo s tisuću, još uvijek je konačni rezultat višestruko manji od Anušićeve brojke.

Pa zašto onda ministar ne govori istinu? Je li Anušić neupućen i nenamjerno je iznio neistinu ili se radi o namjeri, dakle laganju? I kakvom je akrobacijom došao do 500.000 hrvatskih žrtava crvene petokrake?

Mislimo na ovotjednu analizu njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) o koncertu na Hipodromu, pod naslovom „Desničarske parole na najvećoj hrvatskoj pozornici”, koju potpisuje autor Michael Martens, višedesetljetni dopisnik FAZ-a s Balkana i ekspert za balkanska pitanja. Navodeći da je koncert predstavljao rehabilitaciju ustaškog režima usred Zagreba, Martens ističe da je u petogodišnjem teroru NDH ubijeno gotovo 500.000 ljudi.

Dakle, ona pretjerana i zlonamjerna brojka koju navodi Anušić je istinita jedino u suprotnom smjeru. Ustaše su ubile toliko ljudi, a ne komunisti. I to je nesporna povijesna istina. 

Najveći nenjemački logor smrti

Za razliku od Anušića, Martens tu brojku o pola milijuna žrtava NDH nije isisao iz prsta. U svojoj analizi on se poziva na njemačkog povjesničara Alexandera Korba - specijaliziranog za Holokaust, genocid i masovne zločine u srednjoj i istočnoj Europi - i njegovu knjigu „U sjeni svjetskog rata”, koju je 2013. objavio Hamburški institut za društvena istraživanja.

„Povjesničar Alexander Korb jasno ilustrira dimenzije ustaških masovnih ubojstava. Gotovo pola milijuna ljudi postalo je žrtvama petogodišnjeg ustaškog terora. Većina, više od 300.000, bili su Srbi. Ali ubijeno je i 115.000 Hrvata, bosanskih Muslimana, Židova i tisuće Roma. U Jasenovcu je izgrađen najveći nenjemački logor smrti Drugog svjetskog rata. Tamo je ubijeno više od 80.000 ljudi”, piše Martens, sažimajući Korbove nalaze.

Vratimo se opet na dragocjenog i nezamjenjivog UN-ovog demografa Vladimira Žerjavića. U knjizi „Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu” (1989.), Žerjavić navodi kako broj ratnih žrtava NDH na području Hrvatske iznosi 271 tisuću, a na području Bosne i Hercegovine 316 tisuća. Ukupno – 587 tisuća.

Istraživači pritom ističu da se Žerjavićevi rezultati slažu s rezultatima popisa žrtava iz 1964. za cijelu Jugoslaviju te iz 1997. za Jasenovac, kao i s brojem žrtava koje pokazuju izvještaji za razne regije u Hrvatskoj i BiH.

Tko je pobio četnike?

U svojim radovima Žerjavić navodi da je u cijeloj NDH ubijeno 335 tisuća Srba, od čega 322 tisuće na teritoriju ustaške države, a 13 tisuća u inozemstvu (ovaj potonji broj uglavnom se odnosi na hrvatske i bosanske Srbe koje su ustaše transportirali u nacističke logore izvan NDH).

Od tih 322 tisuće srpskih žrtava koje su stradale na teritoriju NDH, Žerjavić piše da ih je u partizanima poginulo 82 tisuće, među kvislinzima daljnjih 23 tisuće (tu se mahom radi o dalmatinskim i hercegovačkim četnicima koji su poginuli u borbama protiv partizana), dok najveći dio Srba stradalih u NDH, njih 217 tisuća, čine civili, odnosno civilne žrtve fašističkog terora.

Netko na ovom mjestu možda želi primijetiti kako nije fer ustašama tovariti ove 23 tisuće srpskih četnika koje su ubili partizani (jer se ustaše i četnici međusobno nisu sukobljavali, nego su, naprotiv, surađivali u borbi protiv partizana). Čak i da uvažimo taj prigovor, ostaje 300 tisuća ubijenih Srba na području NDH. Dobro, 299 tisuća.

Ako isključimo četnike, srpske žrtve u NDH čine 82 tisuće partizana i 217 tisuća civila. Žerjavić donosi i precizne smrtovnice unutar tih 217 tisuća stradalih srpskih civila: 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća pobijenih od Talijana, 34 tisuće stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća „pobijenih na raznim mjestima”, te 50 tisuća „pobijenih u sustavu logora Jasenovac”.

Što kaže umjetna inteligencija?

U svom radu „Manipulacije s brojem žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji” (1993.), Žerjavić donosi i procjene stradalih u NDH po nacionalnosti. Pritom ukupna brojka prelazi 600 tisuća, jer Žerjavić u kalkulaciju ovdje uključuje i 40-ak tisuća ljudi koji su stradali u inozemstvu (logoraši koje su ustaše transportirali izvan NDH).

Prema ovoj procjeni, od ustaškog režima je „nenaravnom smrću” stradalo 322 tisuće Srba, 192 tisuće Hrvata, 77 tisuća Muslimana, 26 tisuća Židova i 16 tisuća Roma. Što se tiče Hrvata, Žerjavić navodi da je njih 50 tisuća život izgubilo na ustaško-domobranskoj strani, dok je velika većina Hrvata stradala od ruke ustaša i njihovih njemačkih i talijanskih gospodara.

Ovi se podaci uvelike poklapaju i s relevantnim stranim izvorima. Američki državni muzej Holokausta (United States Holocaust Memorial Museum) u Washingtonu procjenjuje da je u NDH stradalo 320-340 tisuća Srba, 32.000 Židova i 25.000 Roma. Uzimajući u obzir i Žerjavićevu brojku od 192.000 hrvatskih žrtava u NDH, dobijemo da se ukupna brojka žrtava NDH kreće između 569 i 589 tisuća.

S obzirom da se radi o kompleksnoj temi, za potrebe ovog teksta konzultirali smo i više različitih alata umjetne inteligencije, koja je dala sljedeći pravorijek:

„Ukupan broj žrtava Nezavisne Države Hrvatske (NDH) procjenjuje se na oko 590.000 do 620.000 ljudi. Većina žrtava bili su civili, a uključuju Srbe, Židove, Rome i Hrvate koji su stradali od strane ustaških vlasti ili u logorima smrti”, ustvrdio je umjetni inteligent.

Uzmimo za potrebe ovog teksta da umjetna inteligencija iz nekog razloga ne voli ustaše i da laže i pretjeruje na njihovu štetu. Stoga ćemo umanjiti broj žrtava NDH za 20 posto. Tako dobijemo – gle koincidencije! - točno 500.000 ubijenih ljudi u NDH.

Što kaže psihologija?

Sada je valjda jasno zašto ministar Anušić i ostala bratija s hrvatske krajnje desnice tu brojku od 500.000 žrtava pripisuje komunistima. Jer to je jedini način da se ustaše i komunisti po zlu izjednače. Ako su ubili jednako ljudi, onda su jednaki zločinci – tako nekako ide ta filoustaška logika. A kako je broj žrtava NDH nemoguće umanjiti – jer su potvrđeni u brojnim dokumentiranim studijama – preostalo je jedino umjetno povećati broj komunističkih žrtava za 10-15 puta. Pa ako prođe, prođe.

Poštovani čitatelji, koliko god vam se čini da ova priglupa APP logika ne bi mogla proći ni u solidnijem dječjem vrtiću, nemojte misliti da ne može proći u hrvatskom društvu. Zar ne vidite da su ljudi koji lupaju te budalaštine već ušli u Vladu?

U psihologiji se ovaj obrambeni mehanizam naziva „mehanizam projekcije”. Da bismo se obranili od neugodnih impulsa i osjećaja, negiramo njihovo postojanje u sebi i pripisujemo ih drugima. To nam daje privremeno olakšanje, ali pod cijenu odmaka od realnosti. Svrha ovog mehanizma je da stupimo u odnos s problematičnim dijelom sebe, ali bez osjećaja srama ili straha od kazne. Odnosno, da prevedemo na ulični jezik: mehanizam projekcije je kad svoje grijehe pripišeš drugima. Na primjer, kad 500.000 žrtava izvadiš iz ustaških logora, stratišta, jama i sasvim hladno podvališ komunistima.