Mirko Budiša: ‘Vlasnike ilegalnih deponija treba kazneno goniti! Sanacije plaćaju svi građani, to nije pravedno‘

Zaštita okoliša postaje temom svih tema. Država konačno poduzima odlučnije korake kad je u pitanju nepropisno odlaganje svih vrsta otpada. U povodu toga razgovaramo s Mirkom Budišom (HSLS), zamjenikom direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.  

Dobro je da se o zaštiti okoliša govori i piše sve više. Znači li to da i više odvajamo otpad? Što kažu brojke? Koje su se sredine u Hrvatskoj po tom pitanju približile prosjeku u Europskoj uniji, a koje jako zaostaju?

– Pomaci su vidljivi i to je važno jasno reći. Hrvatska u kontinuitetu napreduje, a zadnje izvješće o komunalnom otpadu za 2024. to potvrđuje – došli smo do 49 posto odvojeno prikupljenog komunalnog otpada, što je rast u odnosu na prijašnje razdoblje. To pokazuje da se sustav gospodarenja otpadom kontinuirano razvija, a država ulaže ogromna sredstva. Samo je preko Ministarstva zaštite okoliša i Fonda posljednjih nekoliko godina u komunalnu infrastrukturu na terenu investirano više od 550 milijuna eura.

Međutim, ako dosadašnje rezultate stavimo u kontekst ciljeva Europske unije, mjesta za napredak svakako ima jer još nismo dostigli sve postavljene ciljeve gospodarenja otpadom. No razlika u odnosu na razdoblje prije desetak godina značajna je. Danas više ne govorimo o sustavu u zaostatku, nego o sustavu koji hvata korak i ima dobre temelje za daljnji napredak.

Posebno ohrabruju sredine koje pokazuju da se može. Međimurska i Koprivničko-križevačka županija već su na razini europskih standarda, a među gradovima se ističe Osijek, s čak 58 posto odvajanja. Dobre rezultate imaju, primjerice, i Varaždin, Slavonski Brod, Buzet i Zagreb, što potvrđuje da uspjeh nije iznimka, nego rezultat dosljednog rada.

S druge strane, postoje i sredine koje će morati ubrzati promjene, među njima i Splitsko-dalmatinska, ali i sve ostale dalmatinske županije. Specifičnosti poput turizma svakako postoje, ali ne mogu biti dugoročno opravdanje. Sustav se mora graditi tako da funkcionira u svim uvjetima u skladu s kružnim gospodarstvom, a ne da vrijedne sirovine i dalje završavaju na odlagalištima koja su već na granici iskoristivosti kapaciteta.

Niske cijene komunalnih usluga

Postoje li gradovi i općine u Hrvatskoj u kojima je zaživjelo kružno gospodarstvo, gdje su oni koji odlažu otpad na ispravan način svjesni da u konačnici od toga imaju koristi, jer se otpad reciklira, pretvara u novu vrijednost, imaju manje račune?

– Postoje, i to su vrlo konkretni primjeri koji pokazuju da kružno gospodarstvo nije apstraktan koncept, nego model koji funkcionira kada se dosljedno provodi. Tamo gdje je sustav dobro postavljen građani vrlo brzo počnu osjećati korist. Ne samo kroz uređeniji okoliš, nego i kroz činjenicu da manje miješanog otpada znači i manji varijabilni dio troška usluge. Međutim, važno je otvoreno reći da gospodarenje otpadom ima svoju cijenu i da to više ne može biti "jeftina" usluga. Sustav prikupljanja, obrade i oporabe otpada postaje sve složeniji i zahtijeva stalna ulaganja, posebno kada govorimo o modernim tehnologijama i novim obvezama koje dolaze s razvojem infrastrukture, poput centara za gospodarenje otpadom.

U tom smislu, zbrinjavanje otpada danas je tehnološki i financijski znatno zahtjevnije nego prije deset ili petnaest godina. Problem je što u dijelu sredina cijena komunalne usluge još uvijek ne prati tu realnost. Ona je možda "politički" prihvatljiva, ali ekonomski neodrživa, što posljedično usporava razvoj sustava i stvara dodatni pritisak na komunalna poduzeća. Upravo zato je ključno uspostaviti ravnotežu – sustav koji neće pretjerano opteretiti građane i gospodarstvo, ali će osigurati dovoljno sredstava za daljnji razvoj i ulaganja.

Nerijetko je onima koji nevoljko odvajaju otpad glavni izgovor da se isti ionako na kraju baca na jednu hrpu, pogotovo tamo gdje nisu zaživjeli centri za gospodarenje otpadom, kao što je to u Splitsko-dalmatinskoj županiji?

– Taj izgovor često čujemo, ali on ne smije biti alibi za neodvajanje. Točno je da sustav nije jednako razvijen u svim dijelovima Hrvatske i da nedostatak cjelovite infrastrukture, uključujući centre za gospodarenje otpadom, usporava rezultate; ali jednako je točno da bez kvalitetnog odvajanja na kućnom pragu nema ni kvalitetne obrade, oporabe ni recikliranja kasnije u lancu. Drugim riječima, centar nije zamjena za odvajanje, nego njegov nastavak.

Do 2035. odlaganje komunalnog otpada treba svesti na 10 posto ukupno proizvedenog otpada. To se ne može postići bez ozbiljnog odvojenog prikupljanja, izgradnje centara, ali i korištenja ostatnog otpada u energetske svrhe. Grad Šibenik ide u tom pravcu te planira izgradnju energane u sklopu svog CGO-a na Bikarcu. To je financijski održivo i ekološki odgovorno rješenje koje omogućuje maksimalno iskorištavanje ostatnog otpada kao sirovine za dobivanje energije. U uvjetima nestabilnih i rastućih cijena energenata to svakako ima dodatnu ekonomsku i stratešku vrijednost.

Hoće li, i kada, napokon biti gotov Centar za gospodarenje u Lećevici?

– Ne možemo negirati da se s izgradnjom centara kasni i da se to odražava na cijeli sustav gospodarenja otpadom. Riječ je o složenim projektima koje prate opsežna dokumentacija, dugotrajne procedure ishođenja dozvola i postupka javne nabave. Bilo je u prošlosti i previše nepotrebnog politiziranja zbog kojeg je struka često bila u drugom planu. Kad govorimo o Lećevici, danas smo ipak u bitno drukčijoj fazi nego prije nekoliko godina. Projekt za čiju je izgradnju država osigurala oko 100 milijuna eura napreduje i realno je očekivati da će centar biti dovršen i stavljen u probni rad do kraja 2028. godine. To nije rok koji je bio prvotno planiran, ali ključno je da se projekt konačno realizira i da više nema prostora za nova odgađanja.

CGO Lećevica je ključna karika bez koje sustav u Splitsko-dalmatinskoj županiji ne može funkcionirati održivo. Paralelno se radi na povećanju odvajanja otpada i smanjenju pritiska na Karepovac, koji više nema luksuz vremena jer je već na samoj granici svoga kapaciteta. Drugim riječima, Lećevica je dugoročno rješenje, ali odgovorno upravljanje otpadom mora se događati već danas.

Biootpad

Opći je dojam da građani najbolje odvajaju plastiku jer se ona otkupljuje. Bi li država po istome modelu trebala otkupljivati staklo, papir, plastiku i tako motivirati građane?

– Poticaji imaju smisla, ali ne treba pojednostavljivati stvar. Sustav povratne naknade za određene vrste ambalaže pokazao je da financijski motiv može biti snažan. Međutim, ne možemo svaku frakciju otpada rješavati isključivo modelom otkupa. Staklo, papir, biootpad, metal i plastika traže kombinaciju mjera: dostupnu infrastrukturu, jasna pravila, edukaciju i pravedan obračun usluge.

Država svakako treba stalno preispitivati koje frakcije dodatno motivirati, ali dugoročno je važnije da građani shvate da je odvajanje standard, a ne usluga koja se obavlja samo kad postoji nagrada, jer najveća nagrada koju odgovornim ponašanjem dajemo i sebi i drugima jest čist okoliš i kvalitetniji prostor u kojem svakodnevno živimo.

Kontejnere sve više mijenjaju polupodzemni spremnici za smeće. Tamo gdje se oni otvaraju uz pomoć kartice, gdje se korisnik registrira, smeće se bolje razvrstava i manje ga je ili ga uopće nema oko spremnika. Zašto svi gradovi i općine ne koriste spremnike koji se mogu otvoriti isključivo uz identifikaciju onoga tko spremnik koristi?

– Istina je da se tamo gdje se spremnici otvaraju uz pomoć kartice ili druge identifikacije otpad bolje razvrstava, a prostor oko spremnika je uredniji. Takav sustav potiče građane na veću odgovornost jer se zna tko koristi spremnik pa je manje nepropisnog odlaganja otpada. Ipak, nije svako rješenje jednako dobro za svaku sredinu. Vrsta spremnika, njihov broj i način prikupljanja otpada ovise o konkretnom gradu ili općini. Ono što dobro funkcionira u većem gradu ne mora biti najbolje za manju općinu ili ruralno područje.

Ovakav model definitivno ima prednosti, ali traži veća početna ulaganja, dodatne troškove održavanja i dobru organizaciju. Potrebno je osigurati kartice, povezati sustav s naplatom i osigurati korisničku podršku. Važno je naglasiti i kako tehnologija sama po sebi nije dovoljna. Uspjeh ovisi i o dobroj komunikaciji s građanima jer ne smijemo zanemariti i faktor prihvaćanja i navika građana, stoga je nužna edukacija i postavljanje jasnih pravila. Najbolje rezultate daje model koji je financijski održiv, provediv u praksi i prilagođen lokalnoj sredini.

Što je s kompostom? Postoji li ijedan veći grad u Hrvatskoj gdje se kompost prikuplja na ispravan način i poslije koristi u poljoprivredi, u gnojidbi? Može li takvo što uopće zaživjeti u većim sredinama?

– Kompostiranje je važan dio kružnoga gospodarstva, ali u Hrvatskoj još nije razvijeno koliko bi trebalo, osobito u većim gradovima. Ipak, postoje dobri primjeri iz Osijeka, Požege, Bjelovara, Slavonskog Broda i Koprivnice. Danas u Hrvatskoj postoji nešto manje od dvadesetak klasičnih kompostana i četrdesetak bioplinskih postrojenja za obradu biorazgradivog otpada. Za usporedbu, Austrija ima oko 700 kompostana, od kojih više od polovine obrađuje i biootpad iz kućanstava, što pokazuje koliko imamo potencijala. Takav sustav može zaživjeti u većim sredinama, a ključ je u organizaciji, jer tehnologiju imamo.

To znači kvalitetno odvajanje biootpada na izvoru, kontrolu obrade, certificiranje komposta i povezivanje s krajnjim korisnicima, posebno u poljoprivredi. Hrvatska već sada ima potencijal za oko 60.000 tona komposta koji bi se mogao koristiti u poljoprivredi, a taj će potencijal rasti kako se sustav bude razvijao. Nužno je graditi i povjerenje građana jer otpor prema kompostanama najčešće ne dolazi zbog same ideje kompostiranja, nego zbog sumnje u način provedbe i nadzor. Zato cijeli proces mora biti transparentan i dobro vođen.

Manje je divljih deponija uz cestu, ali zato je jako narastao broj odlagališta otpada koji se vode pod krinkom obiteljskih gospodarstava?! Pojedinci primaju mahom građevinski otpad pod izlikom da se on deponira privremeno, a da bi se to s vremenom pretvorilo u prava brda šute koja nitko ne nadzire. Naravno, to se sve masno naplaćuje, pa su u tu prljavu rabotu upetljani i ljudi s kriminalnom prošlošću. Komunalci, nadležni inspektori, policija... po tom pitanju imaju pune ruke posla jer je odlaganje građevnog otpada na ilegalnim deponijima kudikamo jeftinije nego na onima koji rade sukladno zakonu. Jesu li drastične kazne rješenje za takve prekršitelje? Treba li pojedince i kazneno goniti?

– Nažalost, treba. Samo edukacija očito nije dovoljna. Za one koji svjesno i radi zarade krše zakon potrebne su i ozbiljne novčane kazne, a u težim slučajevima i kazneni progon, osobito kada je riječ o organiziranom ilegalnom odlaganju otpada. Ipak, strože kazne nisu jedino rješenje, ali moraju biti dio odgovora na ovaj problem. Uz to je potrebno raditi na uspostavi još boljeg nadzora i većoj kontroli zbrinjavanja građevinskog i glomaznog otpada. Jedino ćemo tako smanjiti prostor za zlouporabe.

Država, gradovi i općine danas izdvajaju milijune eura za sanaciju ilegalnih odlagališta, a to znači da na kraju trošak neodgovornosti pojedinaca plaćaju svi građani. To nije ni pravedno ni održivo. Ilegalno odlaganje otpada možda nekome izgleda kao jeftinije rješenje, ali dugoročno je ono najskuplje, jer iza sebe ostavlja uništen prostor, onečišćen okoliš i rizik za zdravlje ljudi.

Što se ilegalnih deponija tiče, jako su ugrožena depopularizirana područja Hrvatske: Lika, Kordun i Banija, Zagora... Mahom staračko stanovništvo na tim područjima strahuje od dovoženja opasnog otpada bilo koje vrste, jer su zabilježeni i takvi slučajevi. Na koji se način mogu nadzirati takvi ilegalni deponiji, postoje li snimke dronovima, nadzorne kamere, evidencija neuralgičnih točki u okolišu koje treba posebno zaštititi?

– U pravu ste, takva su područja posebno ranjiva jer su često slabo naseljena, udaljena i pod manjim nadzorom. Zbog toga lakše postaju prostor za ilegalno odlaganje otpada, pa i opasnog. Takve lokacije mogu se nadzirati na više načina, dronovima, nadzornim kamerama, evidencijom rizičnih točaka i češćim terenskim kontrolama. Ključno je i bolje povezivanje komunalnih redara, inspekcije i policije kako bi se sumnjive aktivnosti brže uočile i prijavile.

Veliku ulogu ima i lokalno stanovništvo jer upravo mještani prvi primijete kada se na nekoj lokaciji počne dovoziti otpad. Zato je važno da mogućnost prijava bude dostupna građanima, jednostavna i brza, kao što je kroz sustav ELOO, odnosno Evidenciju lokacija odbačenog otpada. Svakako je i u ovom segmentu potrebna edukacija građana, jer dugoročno se problem može držati pod kontrolom kombinacijom boljeg nadzora, brže reakcije nadležnih službi, uključivanja lokalne zajednice i strožih sankcija za počinitelje.

Mijenja se klima

Posljednjih godina bilježe se i veća zagađenja zraka u našem najvećem gradu. Zašto se u Zagrebu, s vremena na vrijeme, konstatira iznadprosječno zagađenje zraka i zašto se ono redovito događa zimi? Je li jedini razlog iznimno gust cestovni promet ili je u pitanju i promjena klime?

– Povišeno onečišćenje zraka u Zagrebu nije posljedica samo jednog uzroka, nego više njih koji se posebno poklope zimi. Promet ima važnu ulogu, ali nije jedini razlog. Tijekom zime više se koristi grijanje, osobito ložišta na kruta goriva, što dodatno povećava količinu štetnih čestica u zraku. Značajnu ulogu imaju i vremenski uvjeti jer u hladnijim danima često dolazi do temperaturne inverzije, odnosno zadržavanja hladnog zraka pri tlu, zbog čega se onečišćenje ne raspršuje, nego ostaje nad gradom. Situaciju dodatno pogoršavaju slab vjetar i magla. Klimatske promjene također mogu imati utjecaj jer donose sve više stabilnih vremenskih razdoblja bez vjetra. Zato se može reći da je problem u Zagrebu rezultat kombinacije prometa, grijanja i nepovoljnih vremenskih uvjeta, zbog čega je najizraženiji upravo zimi.

Od ulaska Hrvatske u EU, ma koliko općenito bili nezadovoljni količinom razvrstanog i na ispravan način odloženog smeća, oni koji nam stignu sa strane, iz država koje nisu članice EU-a, kažu da se odmah vidi da smo u tom smislu napredovali. Jesu li u pravu?

– U pravu su. Mi u Hrvatskoj često najprije polazimo od onoga što još nije dobro, no kad nas netko pogleda sa strane, napredak je itekako vidljiv. Sustav gospodarenja otpadom danas je neusporediv s onim otprije desetak godina – više se odvaja, razvija se infrastruktura i sustav se sve više zaokružuje. Taj iskorak nije došao sam od sebe, nego je rezultat kontinuiranih ulaganja i politike Vlade RH, kojoj je ova tema visoko na ljestvici prioriteta. To je stvorilo temelje da Hrvatska danas ozbiljno konkurira standardima gospodarenja otpadom koje imaju razvijenije članice Europske unije.

Država, zajedno s jedinicama lokalne samouprave, mora osigurati da taj standard bude jednak za sve građane. Građani s pravom očekuju kvalitetnu i uređenu uslugu, ali i sami moraju biti odgovoran dio toga sustava.