Rad u trgovačkom lancu često se na prvi pogled čini kao siguran posao s korektnim uvjetima, no iskustvo jedne mlade radnice u hrvatskom trgovačkom lancu otkriva potpuno drukčiju, mračniju stranu svakodnevice iza blagajne. Ona nakon dva mjeseca rada zaključuje da joj se posao pretvorio u izvor stresa, poniženja i fizičke iscrpljenosti.
Kako opisuje na Redittu, ugovorom je zaposlena na 6 dana u tjednu, po 7,5 sati dnevno. U praksi, međutim, radni dan gotovo uvijek traje dulje – od nje se očekuje da na posao dođe 20 do 30 minuta ranije kako bi pripremila dućan, iako to vrijeme nitko ne plaća. Posao blagajnice i prodavačice u ovoj trgovini, kaže, znači “raditi sve što je moguće”: od pečenja peciva i posluživanja kupaca do čišćenja podova, iznošenja i razvrstavanja smeća, svakodnevnog pregleda i kontrole rokova trajanja robe, izdavanja vrećica i rada na blagajni. Pauze praktički ne postoje – šefica je, tvrdi, svake minute zatrpava novim zadacima, pa na kraju smjene “više ne osjeća noge”.
Posebno teško podnosi atmosferu u kojoj radi. Šeficu opisuje kao osobu koja sustavno ruši samopouzdanje zaposlenika: u dva mjeseca, kaže, samo joj je jednom rekla da je nešto dobro napravila, dok je “milijun puta” čula da loše radi, da je s njom teško surađivati i da je nova radnica “neusporedivo bolja”. Gotovo mantra postala je prijetnja da će “za svaku pogrešku platiti”, bila ona mala ili velika.
Mladu ženu u njenom postu na Rediitu ne zanima opravdanje da je riječ o starijoj ženi – iz smjene izlazi iscrpljena, ponižena i psihički izmučena.
Plaća od oko tisuću eura, uz toliko obveza i pritiska, čini joj se mizernom naknadom za narušeni nervni sustav, zdravlje i privatni život koji ovaj posao polako izjeda. Naglašava da nije lijena, da voli raditi i da se trudi sve odraditi lijepo i učinkovito. Kupce obožava i s njima, kaže, komunicira koliko god može; kolege opisuje kao drage i uglavnom vrlo mlade, najčešće studente. Problem je, tvrdi, isključivo u šefici – i u tome nije sama. Prema njezinim riječima, “svi mrze ovu staricu”, a zbog njezine naravi i načina vođenja trgovine u samo dva mjeseca promijenilo se više radnika nego što bi bilo normalno. Mnogi jednostavno odu čim shvate kakva ih atmosfera čeka, pa stalno dolaze novi.
Unatoč svemu, ova mlada radnica zasad nema alternativu. Kaže da ne zna gdje bi drugdje mogla raditi, pa trpi uvrede, neplaćeni rad i kroničan umor, nadajući se da će se nešto promijeniti – bilo u trgovini, bilo u njezinu životu. Svoje iskustvo odlučila je podijeliti javno kako bi upozorila što se događa iza lijepo uređenih polica i osmijeha na blagajni, ali i da bi čula mišljenje drugih: je li ovakav tretman radnika postao norma ili još uvijek postoji granica koju poslodavci ne bi smjeli prelaziti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....