Musliman u Hrvatskoj snimao crkvu, kaže da je prije 400 godina bila velika džamija, i onda se klanjao ispred. Pogledajte

Za mišljenje o ponašanju mladog Harisa pitali smo katoličkog svećenika.

– Ja se tako nešto nikad ne bih usudio bez da prethodno za dozvolu pitam upravu tog vjerskog objekta – kaže nam splitski svećenik koji je htio ostati anoniman. Naš sugovornik dodaje da mu je ideja obavljanja vjerskog obreda jedne vjerske zajednice u sakralnom prostoru druge vjerske zajednice odbojna sa ili bez privole vlasnika bogomolje.

– Nije dobro ići prema sinkretizmu (spajanje različitih, često suprotstavljenih vjerovanja, filozofskih sustava ili kulturnih elemenata u novu, nediferenciranu cjelinu, op.a.). Mislim da je pogrešna ideja da svi upotrebljavamo sve bogomolje za sve vjere, to je nešto što pripada New ageu. Dakle, treba poštivati vjersku zajednicu kojoj objekt pripada. Iako je crkva svih svetih u Đakovu jednom davno bila džamija i još uvijek arhitektonski asocira na džamiju, ona je danas crkva i kršćanu u njoj obavljaju svoje obrede. Zato nije prikladno vršiti nekršćanske obrede u tom sakralnom objektu – zaključio je splitski svećenik. P. Č. 

Je li uvreda ako musliman dođe u katoličku crkvu i ondje se pomoli na svoj način, uključujući i klanjanje? Pitanje koje se sve češće postavlja u multikulturalnim sredinama otvara osjetljivo, ali važno područje – granicu između međureligijskog poštovanja i čuvanja identiteta svetog prostora.

Katolička crkva u svojim službenim dokumentima muslimane ne promatra kao neprijatelje, nego kao vjernike koji – premda drukčije – štiju jednoga Boga. Drugi vatikanski sabor u deklaraciji Nostra aetate jasno kaže da Crkva “s poštovanjem gleda na muslimane koji se klanjaju jednom Bogu, živom i samopostojećem, milosrdnom i svemogućem”. U teološkom smislu, dakle, prisutnost muslimana u katoličkoj crkvi sama po sebi nije problem, dapače, Crkva potiče dijalog, susrete i uzajamno poštovanje.

No, jedno je biti gost u crkvi, a drugo je unutar nje javno prakticirati obred druge religije. Katolička crkva nije neutralna dvorana, nego posvećen prostor, “kuća Božja”, namijenjena ponajprije euharistiji i katoličkoj molitvi. Zato većina svećenika i crkvenih dokumenata vrlo jasno naglašava: u crkvi se moli kao kršćanin. To ne znači da netko druge vjere ne smije ući, sjesti u klupu, sabrati se i u tišini u srcu moliti se Bogu kako zna i umije. Ali znači da organizirano, vidljivo izvođenje obreda druge religije – poput prostiranja sejadžade i klanjanja prema Meki – ne pripada liturgijskom prostoru katoličke crkve.

Na to upućuju i konkretni primjeri iz Europe. U španjolskoj Córdobi, gdje se nekoć nalazila džamija, a danas katedrala, biskupija je odlučno odbila prijedlog da se prostor koristi i za islamsku molitvu. Obrazloženje je bilo jasno: zajedničko korištenje istog oltarnog prostora za različite obrede ne pomaže miru, nego stvara dodatne napetosti. Slična je logika prisutna i u nekim njemačkim i drugim europskim crkvenim dokumentima: međureligijske molitve za mir da, ali ili u neutralnom prostoru ili na način da svaka vjerska zajednica zadržava vlastiti prostor i vlastiti identitet.

Katolički mediji uglavnom prate upravo tu liniju. S jedne strane naglašavaju poštovanje prema muslimanima i činjenicu da se i oni obraćaju jedinome Bogu. S druge strane, jasno ističu da crkva nije “višenamjenska dvorana”, nego sakralni prostor koji ima svoj red, svoje znakove i svoju simboliku. U tekstovima se stoga često ponavlja isti naglasak: dobrodošli su dijalog, razumijevanje i susreti, ali uz uvjet da se ne relativizira vlastita vjera i ne brišu granice između različitih religijskih obreda.

U javnosti je bilo i slučajeva gdje su vjernici bili nezadovoljni kad je, primjerice, kršćanska molitva u crkvi utišana ili ograničena “da se nitko ne uvrijedi”. Takve situacije katolički komentatori gotovo redovito kritiziraju. Njihov argument je da gostoprimstvo ne smije ići toliko daleko da se domaćinu praktički oduzme vlastita kuća. Drugim riječima, poštovanje prema muslimanskim vjernicima ne znači da se katolicima u vlastitoj crkvi zabrani molitva ili sakrije križ.

Katolička crkva danas jasno uči da muslimane treba poštovati, čuvati dostojanstvo svake osobe i graditi mostove gdje god je to moguće. Ali jednako jasno uči da crkva kao posvećeni prostor ima svoj identitet. Za katolika, ući u džamiju i tamo se ponašati kao da je u crkvi također bi bilo neprikladno – upravo iz poštovanja prema muslimanskoj zajednici i njezinim pravilima.

Dakle, kršćanski učenjaci smatraju da nije uvreda da musliman uđe u crkvu i u tišini moli Bogu. Naprotiv, mnogi bi svećenici takav čin doživjeli kao lijep trenutak traženja Boga i unutarnje duhovnosti. No, javno obavljanje islamskog obreda unutar katoličke crkve – posebno u vrijeme liturgije – većina crkvenih autoriteta smatra neprikladnim i to bi vjerojatno bilo ljubazno, ali odlučno zaustavljeno. Poštovanje, naime, nije jednosmjerna ulica: ono pretpostavlja da i gost i domaćin poznaju granice, da cijene tuđe sveto – ali i da ne odustaju od vlastitog.

A što muslimani misle o kršćanima u džamijama?

Većina muslimanskih učenjaka smatra da je dopušteno da kršćanin uđe u džamiju, ali da nije dopušteno u džamiji javno obavljati kršćanske obrede, križati se ili organizirano moliti „na kršćanski način“.

Mnogi klasični i suvremeni učenjaci (npr. šafijski i hanbelijski autori, suvremene fetve iz Malezije i Jordana) dopuštaju nemuslimanima ulazak u gotovo sve džamije, uz uvjete: da imaju dopuštenje uprave džamije, da su pristojno odjeveni i da poštuju svetost prostora.

Iznimka kod niza učenjaka je Mesdžidul-haram u Meki, za koji se poziva na ajet „mnogobošci neka se poslije ove godine ne približavaju Svetoj džamiji“, pa se u praksi nemuslimanima ondje ne dopušta ulazak.​

U suvremenim fetvama na arapskim i engleskim islamskim portalima eksplicitno se navodi da nije dopušteno omogućiti kršćanima ili drugim nemuslimanima da u džamiji obavljaju svoje obrede, jer ti obredi sadrže elemente širka (pripisivanja druga Alahu) i to se smatra jednom od najvećih zabranjenih stvari, osobito u „kućama Alaha“.​

Fetva Malezijskog muftijskog ureda izričito kaže: nemusliman smije ući u džamiju, ali „bilo koji oblik molitve ili bogoslužja nemuslimana unutar džamije je zabranjen“; to se obrazlaže potrebom da se očuva posebna posvećenost džamije Alahovu ibadetu.​

U brojnim fetvama se križ navodi kao simbol kršćanstva koji musliman ne smije nositi ni isticati, a preporučuje se čak uklanjati prikaze križa iz prostora, jer se smatra obilježjem druge vjere koje se ne smije „normalizirati“ u islamskom ibadetu.

Iz tog razloga, muslimanski učenjaci koji dopuštaju ulazak kršćana u džamiju dodaju uvjet da njihov boravak ne smije uključivati isticanje vlastitih vjerskih simbola u obliku obreda – dakle, da u džamiji ne drže mise, ne pjevaju crkvene pjesme, ne dižu križeve i ne prekrižuju se javno kao dio obreda.

Ukratko, konsenzus većine ulema ide u smjeru: džamija je isključivo za islamski ibadet; nemuslimani mogu ući i sjediti, slušati, učiti o islamu, ali ne i unutar džamije prakticirati vlastiti obred – uključujući istaknuto prekrižavanje ili javnu kršćansku molitvu.