Na zagrebačkom groblju Mirogoj održan je posljednji ispraćaj Olge Ramljak, dugogodišnje novinarke i urednice koja je na čelu redakcije Slobodne Dalmacije bila od 1998. do 2000. godine kao prva žena na tom odgovornom poslu u našoj medijskoj kući.
Olga Ramljak rodila se 1948. u Splitu, u obitelji Stanić iz dičnih Poljica. U rodnom gradu pohađala je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Diplomirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu.
Radila je na raznim poslovima u novinarskoj struci. Bila je komentatorica, dopisnica i urednica, a prije nego što je preuzela kormilo Slobodne Dalmacije bila je šefica našeg zagrebačkog dopisništva.
Vodila je i televizijske emisije (Otvorena televizija), a 2006. godine bila je među kandidatima za ravnateljicu Hine. Bila je članica Vijeće za elektroničke medije, odlukom Hrvatskog sabora 2007. godine.
Uz obitelj i prijatelje, Olgu Ramljak su na mirogojskom Krematoriju ispratili brojni građani, kolege i osobe iz javnog i političkog života koji je godinama vrijedno pratila. U ime kolega, posljednju poruku uputila je Anita Malenica, bivša dugogodišnja novinarka iz zagrebačkog dopisništva "Slobodne":
- Draga ožalošćena obitelji, poštovani kolege i svi koji ste se došli oprostiti od naše Šefice, naše Olge! Od svih zadataka koje mi je Šefica zadala, na kraju me je zapao onaj najteži, jer oprostiti se u ime svih s Olgom nije nimalo lako.
Kao da sada čujem kako mi govori: Pazi na pravopis i pazi na stil, i pazi na dobru mjeru, i ne pretjeruj, budi objektivna! Svi znamo: Olga je bila ugledna novinarka, šefica dopisništva i prva glavna urednica Slobodne Dalmacije za koju je zauvijek ostala vezana.
Za povijest će ostati njezina rečenica s tiskovnih konferencija: "Gospodine predsjedniče, Olga Ramljak, Slobodna Dalmacija."
Olga je bila gorda i odmjerena dama sa stilom. Postala je neodvojivim dijelom naše novije povijesti, za što je i odlikovana. Što god tko rekao, njezina jedina politička opcija bila je Hrvatska.
Nikada neću zaboraviti njezinu hrabrost, a posebno njezin prvi odlazak u Vukovar za vrijeme mirne reintegracije Podunavlja, kao ni njezino sudjelovanje u pokretanju medija za Hrvate u BiH, na što je bila posebno ponosna. S našom ekipom u dopisništvu, a većinom smo bili jako mladi početnici, osmislila je i napravila specijale o dolasku pape Ivana Pavla Drugoga u Hrvatsku, kao i o smrti predsjednika Tuđmana.
Olga je ostavila i dubok trag radeći u Vijeću za elektroničke medije. I tu su do izražaja došli njezino poštenje i ljudskost. No, u prvom je redu bila brižna supruga svome Dadi i majka Luciji, Marku i Ivanu, za koje je početkom Domovinskog rata s razlogom strepjela jer su živjeli blizu "Maršalke", a generali JNA prijetili su joj smrću i mobilizacijom supruga.
Ivan je tada bio jako mali. Na Lucinim leđima bila je velika odgovornost jer se brinula o braći dok su roditelji bili na svojim zadacima. U umirovljeničkim danima centar Olgina svijeta bili su njezini unuci Petar, Greta, Josip, Gabrijel i Ema, s kojima je često boravila u voljenoj Rogoznici, i mali anđeo Cvita, koja ju je s djedom dočekala na Onoj Strani.
Olga je bila učiteljica i mentorica mnogim novinarima koji su danas novinarske perjanice u svojim redakcijama. Nije nas Olga samo "drilala", nego nas je učila i lijepom ponašanju i vodila brigu o nama, ne samo da savladamo zanat, nego i da ne poprimimo loše navike.
Odličnu novinarku, britku i ponosnu kraljicu novinarske sobe u Vladi i gdje god da je došla, u šali smo zvali "Olga Google" jer u glavi je imala sve informacije i nesebično ih je dijelila. Olgin poučak je bio - bolje preskoči nego da pogrešno napišeš.
Olgina najupečatljivija odlika bila je ljudskost. Ni oni koji je vole i poštuju, poput mene i svih vas okupljenih danas ovdje na ispraćaju, ni oni koji su njezini oponenti, neće zatajiti i poreći tu Olginu osobinu.
Sljedeća asocijacija na Olgu je dostojanstvo. To je riječ koja ju najbolje opisuje, a kako mi reče kolega Josip Antić, koji joj je uz njezinu djecu bio oslonac i ruke i noge kada je to bilo potrebno, takva je ostala do samoga kraja.
Draga Olga, dopustite mi malo osobnih promišljanja. U mnogočemu ste mi bili uzor. U poslovnom životu sam Vas pratila utabanim stazama koje ste mi prokrčili, a najviše sam cijenila tu Vašu potrebu za pomaganjem ljudima.
Ta osobina ostala je Vaša odrednica i do ovoga zadnjega Božića, kada ste, bolesni, skuhali bakalar za 140 potrebitih ljudi u Vašoj župi, za Vaše prijatelje i susjede. Ta crta, koju ste nosili u sebi, spasila Vam je život kada se srušio avion s američkim izaslanstvom u Dubrovniku. Naime, to ste jutro ostali u Zagrebu pomoći bolesnom rođaku iz Dalmacije da se smjesti u bolnicu, i zato niste otišli na taj let.
Ali, draga Šefice, nažalost, ovaj let u Vječnost gotovo tri desetljeća kasnije niste propustili, ali sam sasvim sigurna da i sada vodite novinarsku izabranu vrstu. Hvala Vam na svemu i vidimo se Gore!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....