Naftni konzultant Jasminko Umičević: ‘Nema nestašice, ali ima problema... Evo što nas čeka‘

Treba li se Hrvatska plašiti nestašice goriva i plina, par-nepar vožnji i sl.?

Ne, nema razloga za paniku niti za prizivanje scenarija par-nepar vožnje.

Treba jasno razlikovati dvije stvari: jedno su visoke cijene i nervoza tržišta, a drugo je stvarna nestašica. Hrvatska danas nema problem fizičke opskrbe.

Kod plina smo u bitno boljoj poziciji nego prije nekoliko godina. LNG terminal na Krku i diverzifikacija pravaca znače da više nismo vezani za jednog dobavljača niti za jednu cijev. Danas većina plina dolazi preko LNG-a, dio iz domaće proizvodnje, a vrlo malo iz klasičnog uvoza. To je ključna promjena – sustav je fleksibilniji i otporniji.

Kod nafte je situacija drugačija jer smo uvozno ovisni, ali nije dramatična. Hrvatska ima Omišalj i JANAF kao ulaz na globalno tržište, što znači da nije vezana uz jedan izvor sirove nafte nego se može opskrbljivati morem iz različitih pravaca. To je velika strateška prednost u ovakvim okolnostima.

Otpuštanje dijela državnih rezervi ne treba tumačiti kao znak krize, nego kao upravljačku odluku. Realno, riječ je više o simboličkoj i psihološkoj mjeri nego o količinski presudnoj intervenciji – poruci tržištu da država ima instrumente i da situaciju drži pod kontrolom.

Treba dodati da je to dio šireg, koordiniranog otpuštanja rezervi na razini Međunarodne agencija za energiju i država članica, u kojem i Hrvatska sudjeluje, kako je i Vlada naglasila – dijelom iz solidarnosti, ali i kao dio zajedničkog odgovora na poremećaje na tržištu.

Istovremeno, takve mjere mogu imati i konkretnu funkciju: omogućiti ograničen, ali ciljano usmjeren utjecaj na stabilizaciju cijena dizela te pomoći najugroženijim dijelovima gospodarstva u ovim trenucima naglih šokova.

Ukratko – Hrvatska nije bez problema, ali nije ni u situaciji nestašice. Ovo je prije svega kriza cijena i nesigurnosti, a ne kriza dostupnosti energenata.

Kakva su Vaša predviđanja što se tiče kretanja cijene energenata u slučaju da se SAD povuče za dva do tri tjedna?

Trump je 31. ožujka rekao da bi SAD mogao završiti operaciju u Iranu u roku dva do tri tjedna. Već sutradan za Reuters govori da će se povući “prilično brzo”, ali uz opciju da se vrate i opet udare.

Problem je što tržište na to uopće ne reagira kako političari misle. Nije bitno što on kaže da odlazi. Bitno je što ostaje iza njega.

Hoće li Hormuz biti siguran ili neće? Hoće li tankeri normalno prolaziti ili će svaki drugi čekati osiguranje i pratnju? Hoće li rafinerije i terminali u Zaljevu ostati čitavi ili će gorjeti svakih par dana?

Ako Amerikanci stvarno izađu i situacija se smiri – cijene će pasti, jer je danas u njima ugrađena ozbiljna ratna premija.

Ali ako se formalno povuku, a ostave kaos – nesiguran tjesnac, oštećenu infrastrukturu i stalni rizik novih udara – cijene neće pasti tako brzo kako se svi nadaju.

Inflacija pohlepe

Možete li pojasniti zašto se danas govori o energetskoj krizi i inflaciji ako je cijena nafte znala biti i znatno skuplja nego danas?

Zato što nije dovoljno gledati samo nominalnu cijenu barela. Energetska kriza ne nastaje kada je nafta “skupa” sama po sebi, nego kada je tržište strukturno ranjivo: kada imate rat, sankcije, zatvaranje ili ugrozu ključnih pravaca, manjak rafinerijskih kapaciteta, skuplje osiguranje brodova, skuplji financijski rizik i opći osjećaj da opskrba sutra možda neće biti sigurna. Danas je globalno tržište fragmentiranije nego 2008. ili početkom 2010-ih. Tada je barel znao biti skuplji, ali je sustav bio manje opterećen sankcijama, sigurnosnim premijama i geopolitičkom fragmentacijom.

Drugim riječima: nije isto 110 dolara u normalnim okolnostima i 110 dolara u svijetu rata, sankcija i ugroženih morskih pravaca. Danas cijena energenata nosi u sebi i trošak nesigurnosti. Zato se inflacija i energetski stres osjećaju snažnije nego što bi netko zaključio samo gledajući povijesni graf cijene nafte.

Koliko zapravo treba da se povećane cijene nafte i plina preliju na troškove gospodarstva? Kako objasniti nagli skok inflacije, osobito cijena poljoprivrednih proizvoda?

To prelijevanje nije jednokratno i ne događa se svugdje istom brzinom. Kod goriva korištenog u prometu učinak je gotovo trenutačan: poskupljuju prijevoz, logistika, distribucija, skladištenje… i sve ono što ovisi o dizelu.

Kod plina se učinak prelijeva kroz energiju za industriju, sušare, gnojiva, staklenike i preradu hrane. U poljoprivredi imate dvije razine: jedna je trenutačna, kroz skuplji prijevoz, skladištenje, ambalažu i trgovinu; druga je odgođena, kroz skuplju sjetvu, gnojivo i obradu, što se vidi tek nakon nekoliko mjeseci.

Zato nije nikakvo čudo da cijene hrane skaču i prije nove žetve, ali problem je što to sve češće nema veze s realnim troškovima.

Trgovački lanci, ali i dio prehrambene industrije, koriste svaku najavu poskupljenja goriva, gnojiva ili transporta kao izgovor za unaprijed dizanje cijena.

Drugim riječima, ne radi se samo o tržišnim zakonitostima nego i o čistoj pohlepi.

A to je neprihvatljivo.

Ako se takva praksa nastavi, država će morati reagirati – i to porezno.

Ne može se dugoročno tolerirati situacija u kojoj se profit gradi na pretjeranom i neutemeljenom dizanju cijena na štetu građana.

Kako ocjenjujete poteze hrvatske Vlade u ovoj krizi?

Vlada je zasad povukla razumno umjerene poteze: nije dizala paniku, intervenirala je kroz rezerve i nastavlja koristiti administrativne i fiskalne alate za amortiziranje udara. To je politički razumljivo i socijalno nužno. Ali dugoročno nije dovoljno stalno gasiti požar cijenama; treba rješavati strukturnu otpornost. Hrvatska mora jačati koordinaciju unutar energetskog sektora radi ublažavanja posljedica krize.

Pomoć treba biti dvostruka, ali diferencirana. Građane treba zaštititi od energetskog siromaštva i udara na osnovne životne troškove. Gospodarstvu, posebno energetski intenzivnim sektorima, treba dati ciljanu pomoć i likvidnosni prostor, ali ne tako da država beskonačno subvencionira neefikasnost. U ostatku EU-a vidimo sličan obrazac: kratkoročna zaštita građana i industrije, ali sve veći naglasak na sigurnosti opskrbe, diverzifikaciji i infrastrukturi. Hrvatska je tu u nekim segmentima, posebno s LNG-om na Krku, napravila bolji posao od dijela članica EU-a.

Što je s hrvatskom proizvodnjom nafte i plina? Kako komentirate INA-ine tvrdnje o ulaganjima i preuzimanju prostora od Vermiliona?

INA se redovito hvali ulaganjima posljednjih godina, sada i s tim preuzimanjem udjela u istražnom prostoru SAVA-07. To na papiru izgleda ozbiljno i prikazuje da određene aktivnosti postoje.

No međutim, ključni problem je što se stalno govori o ulaganjima, a premalo o rezultatima.

Ako pogledamo brojke, one su jasne: rezerve padaju, proizvodnja pada. Ukupne rezerve nafte u Hrvatskoj od ulaska Mola u INA-u pale su s oko 77 na 65 MMboe, a i proizvodnja također bilježi pad. To znači da ulaganja ne uspijevaju nadoknaditi prirodni pad na zrelim poljima.

I tu dolazimo do suštine – hrvatski upstream već godinama nije u fazi rasta nego u fazi upravljanja padom.

Zato te brojke o ulaganjima koje INA spominje u svojim PR objavama treba staviti u pravi kontekst: ulaganja postoje, ali ne mijenjaju trend.

Drugim riječima, nije problem što INA danas ulaže, nego što se godinama nije dovoljno ulagalo u obnavljanje rezervi.

I to je jedna od ključnih ugroza hrvatske energetske sigurnosti – da su se rezerve sustavno obnavljale, danas ne bismo bili u situaciji u kojoj smo gotovo u potpunosti ovisni o uvozu, a vrijeme izgubljeno u prethodnim godinama danas dolazi na naplatu.

Koliki su potencijali Hrvatske u proizvodnji nafte i plina? Gdje su nalazišta?

Glavna tradicionalna područja su Panonski bazen – Slavonija, Podravina, Moslavina – za naftu i plin, te sjeverni Jadran za plin. To su područja s dokazanom geologijom i postojećom infrastrukturom, pa su komercijalno logična za daljnja istraživanja.

No realno, najveći potencijal Hrvatske nije u spektakularnom “meganalazištu”, nego u kombinaciji: dodatna istraživanja na kopnu, pametno iskorištavanje postojećih zrelih polja, offshore plin gdje ima smisla. Hrvatska može povećati vlastitu proizvodnju, ali ne do razine energetske samodostatnosti u fosilnim gorivima, ali treba ulagati u istraživanja, a to je propušteno dolaskom MOL-a.

Nacionalna strategija

Može li Hrvatska vratiti suverenitet u istraživanjima ugljikovodika? Trebaju li se povezivati JANAF, Plinacro i HEP?

Može — ali samo ako pod “suverenitetom” ne mislimo dnevnopolitičke tlapnje, nego stvarni kapacitet i sadržaj.

Hrvatska taj kapacitet ima. Problem je što ga godinama drži razlomljenog.

JANAF ima logistiku i međunarodni doseg.

LNG terminal je danas ulazno čvorište za opskrbu plinom, s potencijalom da bude i trgovački hub – točka trgovanja plinom u ovom dijelu Europe.

Plinacro ima infrastrukturu i operativno znanje o plinskom sustavu.

HEP ima financijsku i investicijsku snagu.

Energetski institut Hrvoje Požar i Agencija za ugljikovodike imaju znanje i iskustvo.

Država ima regulatorni okvir.

Dakle, problem nije nedostatak resursa — nego nedostatak koordinacije.

Ne mislim da te institucije sutra trebaju postati nova jedinstvena energetska kompanija. Ali mogu i trebaju biti jezgra nacionalne energetske strategije: zajednički nastup u istraživanjima, skladištenju, geotermiji, plinskoj infrastrukturi, obnovljivim izvorima — i zašto ne, dugoročno i nuklearnoj energiji.

Ne bi bilo naodmet ozbiljno razmisliti i o institucionalnom povezivanju tih sustava u svojevrsni Hrvatski energetski holding.

Ne kao birokratsku konstrukciju, nego kao operativni alat povezivanja državne energetike — koji može objediniti kapital, znanje i infrastrukturu i napokon ih staviti u funkciju jedne strategije te biti respektabilan igrač u mogućim regionalnim partnerstvima i akvizicijama.

Ugrožava li Vertikalni plinski koridor LNG na Krku?

Ne nužno. Dapače, može ga i ojačati – ako Hrvatska bude pametna. Vertikalni plinski koridor zamišljen je kao pravac koji povezuje Grčku, Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku, Moldovu i Ukrajinu kako bi se povećao tok plina iz južnih pravaca prema srednjoj Europi. Europska komisija i operatori su krajem ožujka postigli dogovor o tarifama kako bi taj pravac bio konkurentniji od listopada 2026.

To za Krk ne mora biti prijetnja jer LNG terminal na Krku već danas igra ogromnu ulogu u opskrbi hrvatskog sustava, a Plinacrovi dokumenti pokazuju da je 2024. preko terminala došlo 69 posto plina koji je ušao u sustav. Pravo pitanje nije hoće li Grčka “pojesti” Krk, nego hoće li Hrvatska znati Krk pretvoriti u regionalno trgovačko čvorište, a ne samo u fizičku točku iskrcaja. Ako to ne učini, tada će svaki novi koridor biti konkurencija. Ako učini, onda će više pravaca značiti više tržišta i više fleksibilnosti.

Je li Hrvatska ispravno postupila odbivši transport ruske nafte Janafom? Postoji li mogućnost “šverca” ruske nafte?

Po mom mišljenju – Hrvatska je ovdje postupila ispravno, nije odobrila, barem za sada, koliko znam.

MOL i Slovnaft uporno ponavljaju istu tezu – da bi, zbog izuzeća za zemlje bez izlaza na more, ruska nafta morala morskim putem doći do JANAF-a ako je Druzhba u prekidu. Ali to nije baš tako. Po mišljenju Europske komisije suvereno je pravo Hrvatske da donese odluku. Točka.

Druga stvar – Mađarska vlada cijelo vrijeme pokušava stvoriti dojam da bez ruske nafte nema opskrbe Mađarske, a MOL je već naručio dodatne količine neruske nafte i najavio da na Omišalj stiže devet tankera u idućih mjesec dana, od čega su već četiri iskrcana na JANAF-u u Omišlju. To dosta ruši priču da je ruska nafta jedina opcija.

Što se tiče “šverca”, siguran sam da to kroz JANAF nije moguće.

Postoje uhodani i ozbiljni sustavi kontrole podrijetla nafte i takva stvar ne bi mogla proći ni kod Janafa ni kod hrvatskih vlasti. To jednostavno nije razina na kojoj se takve igre mogu provoditi bez traga.

Istina je da na globalnom tržištu postoje razne prakse prikrivanja podrijetla – miješanje, pretovari, kompleksni trgovački lanci, pa i tzv. “flota u sjeni”. U tome sudjeluju brojne kompanije i to više nije nikakva tajna.

Ali to nije slučaj ovdje.

Stižu li tankeri redovito u Omišalj? Je li cijena goriva u Mađarskoj porasla više nego drugdje?

Tankeri u Omišalj stižu i sustav radi. Upravo je u jeku spora s MOL-om JANAF objavio da su najavljeni novi tankeri s neruskom naftom, što pokazuje da Omišalj funkcionira kao aktivna i relevantna ulazna točka.

Što se tiče mađarskih cijena goriva, bio bih oprezan s tvrdnjom da su porasle “više nego igdje drugdje” isključivo zbog manjka ruske nafte.

Činjenica je da su maloprodajne cijene u Mađarskoj već mjesecima više nego u Austriji, Slovačkoj i Sloveniji. Zato to više zvuči kao “orbanovski” spin nego kao realno objašnjenje.

Mađarska je godinama gradila narativ da bez ruske nafte ne može. Naravno da može, ali je istina to da prelazak na preradu neruske nafte znači veći trošak i gubitak prednosti koju su imali zahvaljujući jeftinijoj ruskoj sirovini.

No međutim, tu dolazimo do ključnog pitanja – gdje je završila ta razlika u nabavnoj cijeni? Jer očito nije završila kod potrošača. Naprotiv, mađarski vozači su plaćali skuplje gorivo nego susjedi.

Posebna priča

Kako bi tržište energije moglo izgledati nakon završetka napada na Iran? Tko su dobitnici, a tko gubitnici? Je li Kina ugrožena?

Najveći kratkoročni dobitnici su Sjedinjene Države. Razlog je jednostavan – rast cijena automatski diže vrijednost njihovog izvoza, posebno LNG-a i nafte. Prodaju više i prodaju skuplje. Ali tu postoji i druga strana medalje: to je politički problem za Trumpa. Više globalne cijene znače i više cijene na pumpama u SAD-u, a to direktno pogađa birače. Energetska kriza u svijetu vrlo brzo postaje unutarnjopolitički problem u Americi.

Drugi veliki dobitnik su Rusi. Više cijene nafte njima dižu prihode bez obzira na sankcije. Osim toga, što je tržište fragmentiranije i “mutnije”, to je lakše plasirati barele kroz alternativne kanale – uz diskont, ali i dalje uz vrlo solidnu zaradu. Ukratko, volatilnost i poremećaji rade u njihovu korist.

Kina je posebna priča. Ona je veliki kupac iranske nafte i interes joj je da ti tokovi opstanu. Ni jednom svjetskom gospodarstvu a posebno kineskom ne odgovara nestabilnost na morskim pravcima. Dodatno visoke premije osiguranja transporta, skupi logistički rizici, a Kini posebno ne situacija u kojoj sigurnost opskrbe ovisi o američkoj vojnoj prisutnosti.

Ni Kini ne odgovara svijet u kojem je Hormuz stalno na rubu zatvaranja – jer to poskupljuje cijeli njezin uvoz, ne samo iz Irana.

Kad se sve smiri, tržište se neće vratiti na “staro normalno”. I bez otvorenog sukoba ostat će skuplje osiguranje, oprez brodara, veće zalihe i još jača potreba za diverzifikacijom. Ratna premija može pasti, ali strah ostaje – Perzijski zaljev je trajno označen kao rizična točka.

Zato su dugoročni dobitnici oni koji prodaju sigurnost: LNG izvoznici, alternativni dobavljači, države i kompanije koje nude pouzdanu infrastrukturu, skladišta i stabilne tranzitne pravce. Dobitnici su i oni koji imaju rafinerijske i izvozne kapacitete izvan Zaljeva.

Gubitnici su energetski ovisne zemlje bez vlastite infrastrukture, europska industrija izložena skupom plinu – i svi koji su vjerovali da je energija globalno dostupna, jeftina i politički neutralna. Tu prvenstveno mislim na Njemačku - Njemačka je među najvećim gubitnicima ove krize.

Prvo, nema više jeftinog ruskog plina — zamijenjen je skupljim LNG-om, a sada, zbog krize u Zaljevu, i taj LNG dodatno poskupljuje.

Drugo, ugasila je nuklearne elektrane 2010. i time izgubila stabilan, bazni izvor energije.

Treće, rastu i cijene dizela i avio goriva, što dodatno pogađa logistiku i industriju sa posljedicom skuplje energije, transporta i veća ovisnost o uvozu.

Summa summarum — vrlo je moguće da je upravo Njemačka najveći gubitnik ove krize, jer joj se istovremeno urušavaju i troškovna konkurentnost i energetska sigurnost.

Bojim se da će kombinacija skupljeg goriva i slabije kupovne moći Nijemaca imati negativan efekt na hrvatski turizam. Njemački gosti su nam najvažnije tržište, i kad njima raste trošak života i putovanja, to se vrlo brzo osjeti i na našoj obali.

Koliko će važni nakon ove krize biti obnovljivi izvori i nuklearna energija? Treba li EU biti ‘fleksibilniji‘ u dekarbonizaciji?

Ova kriza samo potvrđuje da energetsku sigurnost ne možete graditi na ideologiji. Europa mora ostati na putu dekarbonizacije, ali zelena tranzicija ima smisla samo ako je istodobno i sigurnosna, i industrijska, i cjenovno održiva. Drugim riječima, EU mora biti klimatski ambiciozna, ali i geopolitički realistična., ne ponoviti grešku Angele Merkel koja je radi održanja na vlast ili čega već podlegla pritisku “Zelenih “ pa ugasila nuklearne elektrane, pa danas živi na struji iz ugljena !

Obnovljivi izvori ostat će vrlo važni jer smanjuju uvoznu ovisnost, ali sami po sebi ne rješavaju pitanje bazne proizvodnje i stabilnosti sustava. Zato će nakon ove krize dodatno rasti važnost nuklearne energije, skladištenja, mreža, fleksibilnih plinskih kapaciteta i ozbiljne industrijske politike. Kriza je pokazala da nije dovoljno imati “zelene ciljeve”; morate imati i čvrst energetski sustav.

Koliko je nuklearna energija važna? Je li ostvariv plan da do 2040. pokriva 30 posto energetskih potreba Hrvatske?

Nuklearna energija je za Hrvatsku vrlo važna upravo zato što je riječ o stabilnom, niskougljičnom i geopolitički manje volatilnom izvoru, a hrvatska ima dugogodišnje znanje i iskustvo s NE Krško, a i znanstvenu osnovu na zagrebačkom FER. Pri predstavljanju novog zakonskog okvira rečeno je da je cilj da nuklearna energija do 2040. sudjeluje s najmanje 30 posto ukupnog energetskog miksa, a zakon predviđa izradu programa aktivnosti i potom plana razvoja nuklearne energije u civilne svrhe.

Je li to ostvarivo? Načelno da, ali ne automatski. To traži godine ozbiljnog rada: regulatorni okvir, stručne kadrove, model financiranja, odluku o tehnologiji, lokaciji i partnerima, kao i politički kontinuitet. Dakle, cilj nije nerealan, ali je ambiciozan. Ako država tu temu bude vodila ozbiljno, 30 posto može biti strateški smjer. Ako ostane na deklaracijama, na temelju dugogodišnjeg iskustva mogu tvrditi – neće biti ništa.