Najmlađa državna tajnica u Hrvatskoj: ZDS je za nju apsolutno neprihvatljiv, ne podržava klečavce, ali voli nogomet...

Najmlađa državna tajnica u Hrvatskoj, 33-godišnja Nevenka Lastrić-Đurić, mlada je snaga i budućnost HSLS-a za koju će šira, ali i politička javnost tek čuti. Ova vrlo otvorena i neposredna liberalka magistrirala je na zagrebačkom Pravnom fakultetu, studirala europsko pravo u Belgiji i specijalizirala međunarodno javno pravo u Washingtonu. Od 2018. do 2021. radila je u odvjetničkim uredima, a potom do 2024. i svoje 31. godine bila savjetnica za politike za srednju i istočnu Europu pri američkom State Departmentu, prije dolaska u Ministarstvo unutarnjih poslova, piše Jutarnji.

Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, aktivna je sportašica i navijačica Dinama. Prvi sport kojim se bavi je nogomet, a slijede plivanje i skijanje. U navijačke vode ušla je zahvaljujući našem bivšem, prerano preminulom kolegi Sanjinu Španoviću koji se godinama zalagao za demokratizaciju Dinama.

Vrlo je aktivna i u stranci kao članica Predsjedništva HSLS-a i Središnjeg vijeća te kao potpredsjednica HSLS-a Grada Zagreba.

S Lastrić-Đurić razgovarali smo u njezinu skromnom uredu, smještenom u zgradi Ravnateljstva policije na zagrebačkoj Kustošiji. Na zidu, uz radni stol i mali stol za sastanke, dominira uokvirena ukrajinska zastava s potpisima razmijenjenih ratnih zarobljenika. Drugi osobni detalj je plakat sa skijanja u Francuskoj. Ostalo čine državni grb i zastava Republike Hrvatske.

Koje područje pokrivate kao državna tajnica?

– Predstavnica sam pregovaračke skupine za OECD te radne skupine za suradnju Hrvatske i Ukrajine, a kao viši nacionalni dužnosnik raspoređena sam u Odbor za otpornost NATO-a.

Što konkretno radite kada je riječ o Ukrajini?

– Ministarstvo vanjskih poslova glavni je koordinator za sva pitanja vezana uz Ukrajinu, a MUP surađuje u bilo kojem pitanju koje se tiče unutarnjih poslova. Sudjelujem na sastancima o humanitarnoj, razvojnoj i psihosocijalnoj pomoći, osobito za djecu koja borave u Hrvatskoj.

Širok je to raspon jer smo među većim donatorima Ukrajine po BDP-u. MUP osobito pomaže u boravku ukrajinske djece u Hrvatskoj koju smještamo u prostorije Policijske akademije i policijsko odmaralište u Valbandonu. To su grupe od tridesetero djece, a najčešće su to djeca ukrajinskih policajaca poginulih u obrani Ukrajine, koja onda dobiju priliku dva tjedna provesti u igri i na moru.

Koliko je djece prošlo kroz taj program?

– Više od 800 djece i nastavljamo dalje. Za tjedan dana dolazi nam nova grupa, a nakon toga iduća u lipnju. Naravno, uključena su i druga ministarstva, od obrazovanja do zdravstva.

Zato je ukrajinska zastava na zidu?

– Tu sam zastavu dobila kao izraz zahvalnosti ukrajinske djece te ukrajinskih veteranki i veterana koji su bili ratni zarobljenici, a oslobođeni su u posljednjoj razmjeni zarobljenika između Rusije i Ukrajine. To je bilo u lipnju prošle godine.

Pripremate okrugli stol u Saboru čija su tema stranci. O čemu će točno biti riječ?

– Okrugli stol 18. veljače organizira Klub zastupnika HSLS-a i posvećen je stranim radnicima te novim izmjenama Zakona o strancima. Fokusirat ćemo se na ekonomske, zdravstvene i društvene aspekte, posebno na integraciju. Sudjelovat će MUP, ministarstva rada i zdravstva, predstavnici poslodavaca i investitora, a HSLS će naglasiti poduzetničku perspektivu.

Što se očekuje od novog zakona?

– Novi zakon donijet će poboljšanja u odnosu na sve ono što smo u praksi vidjeli da bi se moglo poboljšati: od toga da će se nakon jedne godine boravka morati naučiti A1 stupanj hrvatskog jezika i da će se privremeni boravak za studiranje s jedne godine produljiti na tri godine do toga da se dozvola za sezonski rad više neće morati produljivati iz sezone u sezonu, nego će vrijediti tri godine s maksimalnim trajanjem rada od devet mjeseci.

A što je s izrabljivanjem stranih radnika?

– Minimalni standardi su zakonski propisani, a provedba na terenu daje rezultate. MUP redovito surađuje s drugim resorima i nekim je agencijama već zabranjen rad.

Možete li objasniti rezultate istraživanja prema kojima je sve negativniji pogled na strance?

– Ne znam mogu li to objasniti, ali mislim da je barem dijelom rezultat određene polarizacije u društvu. To nije prisutno samo u hrvatskom društvu, nego svjedočimo globalnim previranjima. Kada se pojave sigurnosni izazovi i ugroze, ljudi se podijele u rovove, zavlada princip "mi ili oni" i stvara se nepotrebna netrpeljivost. Svatko tko poštuje Ustav i zakone ima pravo živjeti i raditi ovdje.

U toj je polarizaciji i HDZ kao vaš koalicijski partner skrenuo udesno. Ima li HSLS problem s tim? Ili ste i sami skrenuli udesno?

– Mislim da se tu ne radi o skretanju lijevo ili desno. Liberali moraju moći ići i korak lijevo i korak desno. To je naša sudbina. Mi možemo ići sa socijaldemokratima i demokršćanima. To nije slabost, nego snaga. Bitno je naglasiti da u demokraciji i pluralizmu moramo naučiti živjeti jedni s drugima unatoč razlikama te njegovati kulturu dijaloga, suradnje i kritičkog razmišljanja.

Hrvatsko društvo je različito, upućeni smo jedni na druge. Razvod nije opcija, je li tako? Ovo je jednako moja zemlja kao i vaša. To znači da u društvu u kojem postoji sloboda govora moramo naučiti biti uvrijeđeni.

– Liberalizam je artikulacija racionalnih ideja, slobode pojedinca, tolerancije i institucionalne sigurnosti. Trebamo tražiti točke koje su nam zajedničke, a ne konstantno one gdje se razilazimo. Ne sanjam o nekom konsenzusu i zajedništvu koje se konstantno ističe jer zajedništvo nije ključni princip liberalne demokracije. Ono je potrebno kada imamo neku vanjsku ugrozu, vanjskog neprijatelja.

Danas se liberalizam često pogrešno poistovjećuje s ljevicom, što je u hrvatskom diskursu potpuni nesporazum. Liberalizam nije ideologija velike države ni stalne preraspodjele, nego vladavine prava, tržišne ekonomije i osobne odgovornosti. On polazi od pojedinca, a ne od kolektivnih identiteta.

Spada li u slobodu govora isticanje ZDS-a i folklor u crnom koji u pravilu prati Thompsonove koncerte?

– ZDS je za mene apsolutno neprihvatljiv. To je ustaški pozdrav. Za ove, kako vi kažete, folklorne ambijente sloboda govora podrazumijeva i toleranciju prema onome što nam se ne sviđa, ali ne znači relativizaciju povijesnih činjenica. To su postulati koje mi, liberali, branimo. Liberalizam ne znači da je sve jednako prihvatljivo, nego da se stvari rješavaju institucionalno.

Kažete da za vas ZDS nema dvostruke konotacije, a za HDZ ima, ali ste, unatoč tome, u koaliciji s njima.

– Na vrijednosni kompromis ne pristajemo, a politički kompromis je nešto sasvim drugo. Dakle, postoji Vladin program koji je umjeren i razvojan, na koji smo svi pristali, i ne vidim zašto ga ne bismo podržavali.

Kako gledate na klečavce? Je li posrijedi njihovo pravo na izražavanje stavova o obitelji i ženama ili su prešli granicu i ušli u zonu uznemiravanja javnosti?

– Svatko ima pravo na miran prosvjed koji je uredno prijavljen, ali ne podržavam način na koji se to radi, ni sadržaj njihovih poruka. Reakcija hrvatskoga civilnog društva je tu za pohvalu, a hrvatsko društvo općenito se pokazalo otpornim i nije prihvatilo njihovu agendu.

Ne čini li vam se da su žene pod sve većim pritiskom konzervativnih pokreta i udruga koje godinama nasrću na njihovo pravo na pobačaj te im nameću sporednu ulogu u obitelji i društvu?

– Da, to je napad na ravnopravnost žena, što je ne samo ustavna vrednota nego i civilizacijski doseg. Mislim da mi u Hrvatskoj imamo problem nametanja kolektivnih identiteta. Zanemarujemo vrijednost pojedinca kao ishodište kada se donose bilo koje odluke i namjerno se guraju ti neki kolektivni identiteti: lijevo – desno, muškarci – žene. To su dihotomije od kojih bježim, ali treba znati i jasno reći kako one koriste određenim skupinama.

Kako je biti žena u rukovodećoj strukturi Ministarstva policije? Koliko vas uopće ima?

– Žena ima puno. Zastupljene su i na drugim rukovodećim mjestima u drugim ustrojstvenim jedinicama MUP-a. Ovo je ministarstvo u tome napravilo ozbiljan iskorak. To ne vrijedi samo za rukovodeći kadar. Biti žena u hrvatskoj policiji ohrabruje se. Posljednja generacija upisa u srednju policijsku školu rezultirala je s 50 posto djevojaka.

Kako to da ste došli baš u MUP? Kao pravnica sigurno ste mogli konkurirati i za neke druge resore.

– U američkom veleposlanstvu radila sam sa sucima, policajcima i tužiteljima na pitanjima transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta, kibernetičkog kriminala, međunarodne pravne pomoći i digitalnih dokaza, a pokrivala sam srednju i istočnu Europu. Kada me predsjednik stranke Dario Hrebak pitao bih li došla za državnu tajnicu u MUP, nije bilo dvojbe.

Jesu li točne informacije da će MUP u jednom segmentu provoditi vojnu obvezu?

– Svakom se građaninu, sukladno članku 47. Ustava, jamči pravo prigovora savjesti kao alternativa služenju vojnog roka, odnosno temeljnog vojnog osposobljavanja. Treba ohrabriti civilno služenje jer ono nije manje važno. Danas imamo različite sigurnosne ugroze koje su hibridne naravi, a puno su češće. Imamo kibernetičke napade, katastrofe uzrokovane klimatskim promjenama i druge nepogode u kojima Civilna zaštita preuzima vodeću ulogu.

O svakom prigovoru savjesti odlučivat će nadležno tijelo koje će biti osnovano u MUP-u i ono će određivati hoće li te osobe biti upućene u Civilnu zaštitu ili jedinicu lokalne samouprave. U Civilnoj zaštiti obuka će trajati tri mjeseca i održavat će se u Jastrebarskom, Bizovcu ili Divuljama, a ako se ide u jedinicu lokalne samouprave, obveza će trajati četiri mjeseca, pet dana u tjednu po osam sati dnevno u mjestu prebivališta.

Hoće li vrsta civilnog služenja ovisiti o želji vojnog obveznika?

– To će biti procjena Ministarstva unutarnjih poslova. Ali ne mogu govoriti o svim pojedinostima jer su neki segmenti još u procesu pripreme.

Za vas kažu da ste izrazito sportski tip.

– To je točno. Na prethodnom poslu s ekipom sam svaki tjedan išla na nogomet i to je bilo super, igrali su cure i dečki. Više nemam toliko vremena, ali imam volje i uvijek se rado odazovem.

Bila sam i na jednom humanitarnom turniru gdje smo igrali sa stranim radnicima. Doista volim igrati nogomet. Ne volim ga toliko gledati koliko igrati.

Na kojoj poziciji igrate?

– U napadu, naravno.

Za koga navijate?

– Za Dinamo.

Što kao navijačica Dinama mislite o stadionu u Maksimiru?

– Drago mi je da se to razriješilo na pozitivan način, da će se rušiti postojeći stadion i graditi novi. Jako je dobro što su Grad, Vlada i Crkva postigli dogovor o tome.

Je li pametno što stadion ostaje u Maksimiru s obzirom na to da je to širi centar grada, na probleme oko osiguranja navijačkih skupina, huliganske ispade?

– Drago mi je što stadion ostaje u Maksimiru. Ipak je Maksimir povijesno mjesto ne samo za Dinamo nego i za početak Domovinskog rata.

Kada govorimo o Dinamu, moram reći da pozdravljam smjenu koja se dogodila jer je napravljen bitan iskorak. Priznajem da sam i tu pomalo emotivna i tužna jer je ta priča vezana uz mojeg pokojnog prijatelja Sanjina Španovića.

Na posljednjoj utakmici na kojoj sam bila, bila sam sa Španom.

Možete li objasniti neuspjeh našeg represivnog sustava u suzbijanju huliganizma?

– Huliganizam nije samo problem policije, radi se o sociološkoj pojavi, a huligani i navijači nisu isto. Pritom, kada govorimo o navijačkim skupinama, treba znati da se kroz njih prelama i polarizacija koju imamo u društvu. Oni preuzimaju svađe i sukobe, inkorporiraju ih u svoj jezik, a na sve to ide otpor.

MUP je potpisao Protokol o osiguranju utakmica tzv. visokog rizika s HNS-om upravo kako bismo što bolje odgovorili na problem navijačkog nasilja.

Nogomet vam nije jedina ljubav?

– Bavim se i plivanjem, volim skijati i čitati. Puno čitam i to mi je meditacija. Odmalena gledam dnevnike, sve redom. Osim toga, svaki dan uživam u šetnji sa svojim psom, piše Jutarnji.