Kad čovjek govori očite besmislice, ne treba ga odmah osuđivati, nego valja posumnjati na moguće ozljede glave i poslati ga liječniku. Tako je i član riječke podružnice Mosta, povjesničar Krešimir Rotim, po svoj prilici pao s nekog mosta na glavu.
Kako inače objasniti neviđene ludosti što ih je taj „povjesničar” izgovorio na video snimci koju je riječki Most objavio na svojoj službenoj Facebook stranici? Podsjetimo, Rotim na snimci govori da ustaše nisu bili fašisti, da Pavelić nije Dalmaciju prodao Italiji i da u Jasenovcu nije bilo više od par stotina mrtvih (jer da je samo toliko leševa otkriveno u iskapanjima). Danas je ta snimka nestala s njihovog Facebooka.
Video pogledajte OVDJE.
Svaka od ove tri sumanute tvrdnje pojedinačno je dovoljna da se posumnja u ozbiljne ozljede mozga. Počnimo s tvrdnjom broj jedan: „Ustaše nisu bili fašisti.”
Ovu sumanutu tvrdnju ozlijeđeni Mostovac „dokazuje” postojanjem dokumenta pod nazivom „Načela ustaškog pokreta” od 1. lipnja 1933. godine. Kako veli Rotim, u tim načelima „nema ni f od fašizma, već revolucionarna borba za svrgavanje Kraljevine Jugoslavije i velikosrpske ideje koja je bila utjelovljenje te iste države”.
Ovdje se zorno vidi jedna od klasičnih medicinskih posljedica ozljede mozga – selektivno pamćenje. Ovakvi bolesnici često se mogu odlično prisjetiti nekih razdoblja svog života ili nacionalne povijesti, ali im druga razdoblja tog života i te povijesti ostaju u memorijskom mraku, kao da se nikad nisu dogodila.
Tako je i nesretni povjesničar iz Mosta pokazao da dobro zna što je bilo 1. lipnja 1933., ali da nema pojma što je bilo 30. travnja 1941. godine, kada je NDH donijela rasne zakone kao neoboriv dokaz vlastite fašističke ideologije.
Pomiješao London, Rapall i Rim
Uočimo da je ta zločinačka država rasne zakone – čiju okosnicu čine Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda - donijela već dvadesetog dana svog postojanja, te da ih se fašistički revno pridržavala praktički do zadnjeg daha te bestijalne tvorevine. Ništa od toga našem ozlijeđenom povjesničaru nije poznato.
Nastavimo s tvrdnjom broj dva: „Ustaše nisu prodali Dalmaciju Italiji.” Ovu sumanutu tvrdnju Mostov povjesničar „dokazuje” protutvrdnjom da je zapravo „Dalmaciju prodala Kraljevina Jugoslavija, Rapallskim ugovorima 1920. godine”, pa dodaje da su tim sporazumom „prodani Istra, dio Kastavštine, Palagruža, Lastovo, Cres, Zadar, a kasnije bogme i Rijeka”.
Ovdje se na prvi pogled čini kao da čovjek koji je pao s mosta ne zna točno ni granice Dalmacije. Jer od svega što je nabrojio, u Dalmaciju spadaju samo pučinski otoci Lastovo i Palagruža, te grad Zadar.
No, to je manji dio problema. Veći dio problema je to što je Mostov povjesničar tako očito pomiješao Londonske (1915.), Rapallske (1920.) i Rimske ugovore (1941.), odnosno što je Kraljevini Jugoslaviji pripisao veleizdaju koju su zapravo dvadeset godina kasnije počinili ustaše.
Naime, točno je da je na temelju Londonskih ugovora Italija 1918. okupirala dio Dalmacije i da je Kraljevina Jugoslavija Rapallskim ugovorima potvrdila Italiji dio tih osvajanja, pa je Italija zadržala Zadar, Lastovo i Palagružu, ali je Kraljevina Jugoslavija uspjela u Rapallu – u odnosu na Londonske ugovore - izboriti povratak Šibenika i dijela kontinentalne Dalmacije.
Međutim, ono što su Dalmaciji od Italije oteli i vratili kraljevski pregovarači, poništio je ustaški poglavnik Ante Pavelić, koji je u svibnju 1941. potpisao Rimske ugovore i Italiji dao mnogo veći dio Dalmacije nego što ga je dobila i u Londonu i u Rapallu, uključujući Šibenik, Split, veliki dio kontinentalne Dalmacije i brojne dalmatinske otoke.
Partizani spasili hrvatsko ime
Dakako da jedan povjesničar sve ovo mora dobro znati. Ako javno govori drukčije, onda nema druge nego posumnjati da je pao s mosta na glavu i zadobio ozljede koje su stvorile revizionističku pometnju u njegovom povijesnom pamćenju. To potvrđuje i treća Rotimova sumanuta tvrdnja, po kojoj su Maksovi mesari u Jasenovcu ubili tek između 440 i 600 ljudi, jer da je samo toliko leševa otkriveno. Po ovoj logici u Auschwitzu nije ubijen nitko, jer su tijela ubijenih isparila u kombinaciji Ciklona B i krematorija.
U stvarnosti je u Jasenovcu ubijeno najmanje 83.145 ljudi - toliko ih je službeno evidentirano i identificirano, a stvarni broj vjerojatno je i veći. Najviše je stradalo Srba (47.627), a potom slijede Romi (16.173), Židovi (13.116) i Hrvati (4255), uz dvije tisuće pripadnika drugih naroda i narodnosti.
Svi ti nevini ljudi ubijeni su pod službenim ustaškim pozdravom „Za dom spremni!”, i to samo zato što su rođeni kao Srbi, Romi ili Židovi, dok su Hrvati ubijani zato što su se usprotivili toj zločinačkoj državi koja je trajno ukaljala hrvatsko ime. Srećom, hrvatski partizani su svojom veličanstvenom borbom i pobjedom nad fašistima, pa tako i nad NDH, u velikoj mjeri osvjetlali i rehabilitirali to obeščašćeno hrvatsko ime.
Umanjiti broj žrtava Jasenovca za dvadeset puta, kao što to čini Mostov povjesničar, nesumnjivo je težak moralni i etički zločin. Ali kažemo, Rotima ne treba osuđivati, jer svakom se može dogoditi da padne s mosta na glavu. Rijetki su koji to prežive bez ozbiljnih ozljeda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....