Neda Rosandić Šarić: ‘Papa Frane i ja godinama smo bili iskreni prijatelji. Uvijek mi je govorio - Stepinac je svetac!‘

“Moraju se otvoriti vrata svecu. Stepinac je svet”, uvijek mi je govorio Jorge Bergoglio, papa Frane, i dok je bio nadbiskup ili kardinal i kada je postao papa, govori nam u telefonskom razgovoru Neda Rosandić Šarić, bivša hrvatska veleposlanica u Argentini (1995. - 2000.) bliska prijateljica pape Frane, koju je s papom vezivalo prijateljstvo dugo 30 godina.

- Iako smo živjeli u istom kvartu u Buenos Airesu, nismo se poznavali iz mladosti jer je Jorge bio nešto stariji od mene. Živjeli smo u kvartu Flores i navijali smo za isti nogometni klub San Lorenzo, čiji je Jorge bio i član.

’Kliknuli na prvu’

Upoznali smo se 1995., kada sam imenovana hrvatskom veleposlanicom u Argentini, a on je već tada bio nadbiskup, na mom prvom nastupu kao veleposlanice u Argentini, koji je bio u Nuncijaturi. Tamo je bila sva krema diplomacije i visokog argentinskog društva i u jednom trenutku je meni prišao jedan svećenik, koji je bio odjeven u običnu svećeničku odjeću i upitao me: “Jeste li vi hrvatska veleposlanica?”

Ja sam mu odgovorila da jesam, a on mi je rekao da smo mi školske kolege. Uzviknula sam da je to nemoguće, a on je rekao: “Znam da sam ja malo stariji, ali zaista smo školski kolege.”

Poslije mi je i objasnio kako smo mi to školski kolege. Naime, u njegovo doba u školi koju sam pohađala postojao je dječji vrtić u koji su išli i dečki i curice. I kada sam postala veleposlanica, časne sestre iz tog dječjeg vrtića, koje su bile časne sestre tada već nadbiskupa Bergoglia, rekle su mu da me potraži, jer su one bile i moje časne sestre dok sam ja išla u tu školu. Eto, tako smo mi, po riječima Jorgea, bili školski kolege, priča nam iz svog doma u Clevelandu (Ohio-SAD) Neda Rosandić Šarić.

Kako kaže naša sugovornica, ona i kasniji papa Frane “kliknuli su na prvu.”

Da bismo razumjeli kako je uopće Neda Rosandić Šarić došla u Argentinu, moramo se vratiti u prošlost.

- Rođena sam u Zagrebu u rujnu 1943. godine. Nakon pada NDH preko Bleiburga na kojemu je izveden pokolj, koji smo mi na sreću uspjeli izbjeći i preživjeti, stigli smo u Italiju u logor Fermo, u kojemu smo proveli vrijeme sve do 1948., kada smo moja majka i nas tri sestre došle u Argentinu.

Naši hrvatski svećenici zatražili su od argentinske vlade da primi hrvatske izbjeglice. Postojao je jedan starački dom koji je bio u vlasništvu Židova Rikarda Balbiana i koji je bio u jako zapuštenom stanju. Taj prostor se nalazio u dijelu Buenos Airesa koji se zvao Flores i mi smo taj starački dom donekle očistili i priredili za kakav-takav život. To je bio isti dio grada u kojemu je živio Jorge Bergoglio. I u tom dijelu grada je postojao taj vrtić u koji je on išao.

I vjerojatno ta činjenica da smo u svijet krenuli iz istoga gradskog kvarta, da smo govorili istim slengom, koji su mogli razumjeti samo stanovnici Floresa, uvjetovalo je to da smo “kliknuli na prvu” i da smo prijateljevali toliki dugi niz godina - kazuje Rosandić Šarić.

Godinama je dvoje ljudi njegovalo iskreno prijateljstvo i često su se susretali.

Povratak u Cleveland

- Odlazila sam i u privatne i u službene posjete i uvijek me iznenađivalo koliko je on običan, pristupačan čovjek koji se ne razlikuje i ne želi se razlikovati od ostalih. On je bio jednostavan čovjek.

Kada je Jorge postao kardinal, nazvala sam ga na telefon i izrazila želju da upriliči misu za 100 godina rođenja kardinala Alojzija Stepinca. On je rekao da će je odmah organizirati, što je i uradio. Na toj misi su bili svi koji su nešto značili u društvu, od predstavnika argentinske vlade do diplomatskog zbora, crkvenih velikodostojnika... i naravno, svi hrvatski svećenici.

Bila je to velika misa. Sjećam se da Jorge održao govor o Stepincu, a da nije imao ništa napisano na papiru. Nije se pripremao, a znao je sve o Stepincu, govorio je spontano iz srca. Zašto je on znao sve o Stepincu? Pa zato jer se družio s hrvatskim svećenicima. Jako je lijepo govorio o njemu, kazuje Rosandić Šarić.

Dolaskom 2000. godine i promjenom vlasti u RH, Neda Rosandić Šarić je zatražila svoje razrješenje kao veleposlanica te se vratila živjeti u Cleveland, u koji je došla 1971. godine.

- Godinu dana ranije, dakle 1970., udala sam se u Argentini za svog supruga Stipu Šarića, liječnika čiji je otac ubijen na Bleiburgu. Godinu dana poslije, dakle 1971., odselili smo u Cleveland, gdje je on radio kao liječnik i gdje sam ja završila magisterij socijalnog rada.

Nažalost, moj suprug je vrlo mlad preminuo. Sjećam se kako nas je Jorge Bergoglio preporučio biskupu u Clevelandu.

To što smo se odselili u SAD nije me spriječilo da i dalje održavam prijateljske veze sa Jorgeom. Svake godine smo si za Božić jedno drugom slali čestitke i Jorge ih je uvijek pisao svojom rukom. Poslije, kada je postao papa, ja sam mu čestitala, a on mi je zahvalio pismom, kazuje Rosandić Šarić.

Pisma na španjolskom

Jorge Bergoglio je 2013. postao papa Frane.

- Da, i tada sam ja nakon nekoliko mjeseci išla za Hrvatsku, pa sam promislila kako bih mogla “skoknuti” do pape Frane. Nazvala sam naše veleposlanstvo u Rimu i zamolila ih da mi organiziraju privatnu audijenciju kod Pape. Rekli su mi “to neće biti moguće, to je vrlo teško”, a ja sam im rekla da pokušaju. Nedugo potom su me nazvali i rekli: “Imate privatnu audijenciju”.

Otišla sam i razgovarala sam s papom Franom o Hrvatskoj i o kardinalu Stepincu, koji je već tada bio blažen, a dotakli smo se i socijalnih tema, do kojih je papi Frani bilo jako stalo. I to je bio posljednji put da smo se vidjeli.

Kasnijih godina ja sam mu slala božićne čestitke, a zahvalu bih dobila iz washingtonske nuncijature. Često sam mu na španjolskom jeziku pisala pisma vezana uz Stepinca, kazuje Rosandić Šarić.

Zašto papa Frane nije proglasio Stepinca svetim?

- Na to je jako veliki utjecaj imala politika, odnosno vatikanska politika, kao i Srpska pravoslavna crkva koja Stepinca nikada neće priznati i koja je jako agresivno lobirala protiv toga. Trebala je i hrvatska diplomacija nastupiti agresivnije. Smatram da treba osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu jer je dosta maltretiranja Srpske pravoslavne crkve - kaže Rosandić Šarić.

Posljednji put Rosandić Šarić i papa Frane imali su kontakt telefonom.

- Ne znam kad je to točno bilo. Prije dvije-tri godine. Pokušavala sam doći do njega, ali znate, to je vrlo teško. Stalno su me spajali telefonom s nekim svećenicima koji nisu znali španjolski.

Naposljetku sam dobila svećenika koji zna španjolski te sam se predstavila i upitala ga može li me spojiti sa papom Franom. I tada ga je taj svećenik, koji je bio u njegovoj blizini, mislim da je bio njegov tajnik, upitao: “Zove vas gospođa Neda Rosandić Šarić, želite li razgovarati s njome?” Preko telefona sam čula odgovor: “Naravno, naravno.” Razgovarali smo, ponovno o Stepincu i Hrvatskoj, zaželjela sam mu sve najbolje i to je bio posljednji put da smo se čuli.

’Moli za mene’

Uvijek mi je govorio “moli za mene, moli za mene” i ja sam zaista uvijek molila za njega i sada kada je bio teško bolestan molila sam da ozdravi, a ako bude morao umrijeti, da mu Bog podari mirnu smrt. Eto, doživio je Uskrs, sve nas je blagoslovio i u miru umro - govori Rosandić Šarić.

Kako kaže naša sugovornica, to je za nju veliki gubitak.

- On je za mene bio jedan običan, jednostavan, divan čovjek koji je vjerovao u ljudsku dobrotu. Hrvate, od kojih se neki na njega ljute, jer nije Stepinca proglasio svecem, jako je volio, držao je do nas. A, to što Stepinca nije proglasio svetim kriva je vatikanska politika - zaključila je Neda Rosandić Šarić.