Strani investitori često dolaze u lokalnu zajednicu kao "spasitelji" gospodarstva. Otvaraju pogone, obećavaju radna mjesta, perspektivu i ekonomski rast, a lokalni čelnici i mediji dočekuju ih kao heroja koji će revitalizirati industriju i stvoriti nove prilike. Ipak, iza blistavih obećanja često se krije drugačija stvarnost. Radna snaga, najčešće ženska, iskorištava se za proizvodnju i profit koji odlazi u matične kompanije u inozemstvu, dok su plaće minimalne i nedostatne za normalan život. Kada bi se, nakon godina mukotrpnog truda i rada, trebale tek malo povećati, investitor ne gubi vrijeme. Pogon zatvori, radnici ostaju bez egzistencije, a lokalna zajednica suočena je s posljedicama odluka koje se donose negdje daleko po europskim gradovima.
Pitanje koje se samo nameće jest: bi li se matična kompanija u svojoj zemlji prema zaposlenicima odnosila kao prema najamnim radnicima? Kolike su tamo plaće, kakvi su uvjeti i koliko poštovanje prava zaposlenika doista vrijedi u matičnom pogonu? Ova pitanja otvaraju širu raspravu o održivosti modela stranih ulaganja i o tome koliko lokalne zajednice zaista imaju kontrolu nad sudbinom lokalnih proizvodnih pogona u globalnoj ekonomiji.
Takvi primjeri iskorištavanja radnika nisu samo apstraktna opasnost, oni se događaju u stvarnosti. Jedan slučaj događa se ovih dana u Vukovaru, gradu koji je posljednjih godina, nakon rata i poraća, polako obnavljao industriju i otvarao nova radna mjesta.
Njemačka obućarska grupacija "Ricosta GmbH" zatvara svoj proizvodni pogon u Vukovar, a bez posla ostaje 120 radnika, većinom žena. Odluka koja stupa na snagu do kraja mjeseca označava kraj desetogodišnje investicije koja je svojedobno predstavljana kao simbol industrijskog oporavka grada na Dunavu.
Obećani spas
Tvrtka "Ricosta Croatia" započela je poslovanje u Vukovaru 1. siječnja 2016. godine sa 64 zaposlena radnika u proizvodnji dječje obuće za izvoz na zapadnoeuropsko tržište. U sljedećim godinama pogon se širio, broj zaposlenih rastao je na više od stotinu, a ulagalo se u dodatne hale i opremu. Investicija je tada isticana kao primjer uspješne strane proizvodnje u prerađivačkom sektoru.
Prije šest godina pogon je, kao perspektivnu i rastuću tvornicu, posjetio tadašnji gradonačelnik Ivan Penava s tadašnjim zamjenikom, a danas gradonačelnikom, Marijanom Pavličekom, naglašavajući važnost novih radnih mjesta za lokalno gospodarstvo. "Ricosta" je u tom trenutku simbolizirala stabilnost i povratak industrijske proizvodnje u Vukovar.
– Zadovoljstvo je pratiti kako se dobro razvija priča tvrtke "Ricosta Croatia", a to možemo vidjeti po novim pogonima, novim strojevima i povećanju broja zaposlenih neovisno o tekućim problemima koji ih muče, kao što su kvalificirana radna snaga i kriza izazvana epidemijom koronavirusa. Ono što nam je posebno drago je da se "Ricosta Croatia" sa svojim vukovarskim pogonom gura u prvi plan među pogonima koje "Ricosta" ima izvan Njemačke. Također, drago nam je da Vukovar ostaje središte obućarske industrije. Korijeni ove industrije svakako su u Borovu, no razvijaju se i nova poduzeća koja baštine tu djelatnost – napisao je tada Penava na službenom Facebook profilu Grada Vukovara.
Zatvaranje pogona - šok za Vukovar
Međutim, stvarnost je bila puno drugačija, naravno na štetu radnica, koje su deset godina primale minimalne plaće, dok je većina profita odlazila u matičnu tvrtku u Njemačkoj. Kad im je vlasnik trebao malo povećati plaće, ne zbog toga što smatra da su oni to zaslužili, nego jer je država zakonski povećala minimalac u skladu s rastom minimalne plaće i troškovima života, uprava "Ricoste" odlučila se na radikalan potez. Zatvaranje proizvodnog pogona u Vukovaru i njegovo preseljenje u Rumunjsku i Bugarsku (gdje će radnicima navodno isplaćivati plaću od 450 eura), a kao razlog je navedeno povećanje minimalne plaće u Hrvatskoj te pad narudžbi. Tako će 120 radnica ostati bez posla, a lokalna zajednica suočava se s posljedicama odluke koja je donesena u Njemačkoj.
Posljedice zatvaranja pogona "Ricosta" u Vukovaru osjećaju se daleko šire od tvornice. Stotinjak radnika, većinom žena, ostaje bez redovitog prihoda, što je znatan udar na gradsku ekonomiju, koja se još uvijek oporavlja od poratne recesije.
Radnice su deset godina primale plaće blizu minimalca, koji je u Hrvatskoj 2025. iznosio oko 970 eura bruto, a od 2026. porastao je na 1050 eura. Neto iznosi koje su primale uglavnom su bili tek nešto više od 700-800 eura, što je značajno ispod državnog prosjeka od 1400-1500 eura. Takvi iznosi otežavaju podmirivanje osnovnih troškova života – stanovanja, režija, hrane i prijevoza, da bi se nakon gubitka posla obitelji suočile s realnim rizikom socijalne i ekonomske nesigurnosti.
Pavliček nemoćan
Gradonačelnik Marijan Pavliček naglašava da, iako Grad ulaže napore da pronađe alternativne poslodavce za otpuštene radnice, lokalne vlasti ne mogu zaustaviti odluke koje dolaze iz matične kompanije u Njemačkoj.
– Odluka je konačna i dolazi iz Njemačke, na koju lokalne vlasti nemaju utjecaja. Radimo na tome da dio radnica pronađe drugo zaposlenje, ali jasno je da je ovo veliki udarac za našu zajednicu – rekao je Pavliček.
Pavliček navodi da je gradska uprava pokušala brzo reagirati kako bi radnicima pronašla alternativu. Razgovarao je s domaćim proizvođačem obuće "Borovo", kojem bi dio radnica mogao odgovarati, te s vukovarskom tvrtkom "Mistral". Dopis je upućen i varaždinskom proizvođaču HAIX, koji zapošljava više od tisuću radnica, uz poruku da može računati na vukovarske zaposlenice ako bude širio proizvodnju.
SDP se ljuti
I Vukovarski SDP oglasio se priopćenjem, u kojemu ističe da rijetke lokalne tvrtke koje posluju s pozitivnim rezultatom radnicima uglavnom isplaćuju minimalac, što je, kako navode, znatno manje nego u zemljama iz kojih njihovi vlasnici dolaze. Kritiziraju i "opću nebrigu" županijskih i državnih institucija za Vukovar, osim u studenome, kad se oda počast žrtvama Domovinskog rata.
Tu prije svega mislimo na nebrigu za tvornicu "Borovo" i čitavi kompleks oko tvornice, koja se, svjesno ili nesvjesno, zanemaruje cijelo vrijeme, a koja je u vlasništvu države i očiti je primjer nebrige za razvoj našega grada – ističe predsjednik GO SDP-a Vukovar Kruno Raguž.
Pitanje koje se nakon svega nameće glasi: bi li matična tvrtka u Njemačkoj tako postupala prema svojim radnicima? Kolike su tamo plaće i kakvi su uvjeti?
Priča o zatvaranju pogona "Ricosta" u Vukovaru više je od slučaja jedne tvornice koja je propala kao i mnoge tijekom devedesetih po Hrvatskoj. Ona pokazuje kako globalni investitori, iako najavljeni kao "spasitelji" lokalnih ekonomija, samo gledaju profit, a ne dugoročnu održivost lokalne zajednice i dobrobit radnika.
Radnici na burzi
Radnici desetljećima ulažu trud, a kad se pojavi potreba za malim poboljšanjem uvjeta ili plaća, cijeli sustav pokazuje svoju krhkost – radnici ostaju bez posla, lokalna zajednica bez obećanih koristi.
Za Vukovar, ali i za mnoge druge gradove, ovo je upozorenje. Strana ulaganja mogu donijeti napredak, ali samo ako postoje mehanizmi zaštite radnika i lokalnoga gospodarstva. Bez njih obećanja ostaju prazne riječi, a zajednice postaju podložne odlukama koje se donose tisućama kilometara daleko.
Slučaj "Ricoste" otvara šire pitanje održivosti industrijskih investicija u Hrvatskoj: kako osigurati da strane tvrtke ne iskorištavaju jeftinu radnu snagu, nego i stvarno doprinose lokalnom razvoju? Od investicijskog primjera do zatvorenog pogona u deset godina, ova priča iz Vukovara pokazuje da entuzijazam i obećanja mogu brzo nestati pod pritiscima globalnog tržišta, a najveću cijenu uvijek plaćaju oni najranjiviji – radnici i njihove obitelji, koji preko noći ostaju bez sredstava za život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....