Termin omladina je 1990. – uz mnoge druge - ukazom zamijenjen novim; mladež. Ne bi to ni bilo bitno da ovaj pojam nema ozbiljan nedostatak; dok se je omladina sastojala od omladinaca i omladinki, mladež ne dopušta pojedinačnu egzistenciju (osim, možda u formi: mladunče). No, pojam je, kako se ružno i popularno kaže – zaživio; mladi se danas zaista pojavljuju samo u masi, inače ih nema. A masa glavinja pod vodstvom onih koji ju mijese – starijih, dakako. Ti stariji sada i ovdje recikliraju prije svega patrijarhalni odium spram modernosti, prosvjećenosti (u vidu cjepiva ili, općenito, liberalnoga svjetonazora), piše Žarko Puhovski za Jutarnji list.
Mnogima se to čini privlačnim, jer ih naizgled povezuje s korijenima, a ne ostavlja na svjetskoj vjetrometini. Jadni pritom i ne znaju da svjetska vjetrometina u međuvremenu i sama donosi silan antimodernistički naboj. Thompson je stoga tek inkarnacija hermafroditske društvene općenitosti – za hrvatsko nasljeđe, a protiv globalističke modernosti, rabi se odvjetak b-h pastirskoga rocka (koji je sada rock za stado), patriotizmom se nastupa za već uvriježenu bjelosvjetsku modu, strojnicom za ljubav, pozivom na zajedništvo teži se izopćenju sumnjivih, itd. Ukratko: Thompsonom protiv Trumpa doista ne ide – ali stvara ugodan osjećaj napetosti i ekskluzivnosti (u masi!?).
‘Ovi su mladi i ne-više-tako-mladi opasni su po vlast slično kao i mladež u srpskome susjedstvu. Festivalima se, naime, ne mijenja vlast, ovisnošću o patrijarhalnoj porodici (a ne obitelji) ne mijenja se autoritarni poredak, dapače. Desnica u Hrvatskoj i ne zna za sebe kao takvu (DP to zorno pokazuje), a kamoli da bi stvorila program preuzimanja vlasti, a bjelodano nemaju ni političkih sposobnosti da organiziraju takvo što. Nisu u stanju formirati ni taktičku suradnju, a kamoli organizacijsku potku. Uostalom, dočim su se javno raspojasali došlo je do ogorčenih sukoba među ideolozima bolje prošlosti (iz ovoga ili onog rata), od Nazora do Bulja; na redu je ključno, naravno: personalno, pitanje: tko je bio (jest) glavni u svemu ovome.
Sve se je bitno s recentnom domobranskom poplavom zbilo na Poljudu 3. kolovoza, a ne na Thompsonovim pučkim svečanostima. Na kultnome mjestu jugoslavenske arhitekture, stadionu na kojemu su deseci tisuća grcali na vijest o Titovoj smrti, razbijen je višegodišnji politikantski bluff suvremene Hrvatske.
Rulja koja je urlala: „Za dom spremni“ (najprije u okrilju nestanka struje) outala se je konačno nedvosmislenim preciziranjem: „Ajmo, ajmo ustaše“. Svima je pokazano da čitava pripovijest nema bitne veze ni s HOS-om ni s devedesetima, nego sa korijenima samim – s ustaškim pokretom. HOS i HSP bijahu tek prijenosnici Zla (svojevremeno su to i sami bili eksplicirali), Tvrdnja da su oni izvornici čitave pomame jednako je smislena kao, npr., i teza da je Kardelj izumio marksizam.
No, nisu na Poljudu carevali ustaški urlatori, nego – s tradicijom u skladu – domobranski simpatizeri. Oni koji ne bi klali, ali, vođeni konstitutivnim moralnim idiotizmom, imaju razumijevanja za koljače, to su oni koji bi – sada kod Thompsona – uživali u baladama, neometani povremenim zločinačkim arlaukanjem manjine (ili „manjine“). Ta gomila nije bila naprosto ustrašena (kako se to, primjerice, priviđa Bauku), nego je suvereno izišla s kartom van, sigurna da im se baš ništa ne može dogoditi u domobranskoj Hrvatskoj. Takvih je u Hrvatskoj uvijek bilo dosta – ustaše pak ni u najboljim danima ne bi skupile desetke tisuća pripadnik(c)a.
Za današnju Hrvatsku pravi je problem u tomu što poljudska svinjarija nije izazvala nikakvu reakciju. Čak ni s obzirom na činjenicu da se je, u formalnome smislu, rulja dobrim dijelom sastojala od suvlasnika NK Hajduk. Zato je kazna nogoloptačkoga saveza tragikomična (a javna reakcija ispod razine one koju je izazvao incident s Kalikom).
Zato je posebice problematična reakcija predsjednika nadzornoga odbora kluba koji je, očito, posve izvan svakoga nadzora, Pavasovića Viskovića. Otužan je to pokušaj skrivanja pod tepih činjenice da suvlasnici njegova kluba kliču (drugorazrednim) fašistima. "Klub i jest reagirao, više puta, u prošlosti…nitko ne zna je li to ustaška ikonografija ili nije. To je isto problem. Da budemo jasni, "Ajmo Ustaše" na Poljudu je sramotno. Oko toga nema nikakve dileme. To je meni potpuno neshvatljivo. Ali ZDS je relativiziran".
Doista, „Hajduk“ je u prošlosti na ustaše, pa i na domobrane, „više puta“ jasno reagirao – prije osamdesetak godina. Ovoga puta, s „uglednim odvjetnikom“ na čelu, ni pisnuo nije. Njemu, pak, nije jasno radi li se o „ustaškoj ikonografiji“, ali misli da je sramota vikati „Ajmo Ustaše“ (portal N1 ih piše s velikim slovom, svakako ne iz pravopisnih razloga). I doista „Ajmo ustaše!“ nije nikakva ikonografija, ne treba ovdje tražiti smisao i simboliku likovnoga prikaza (motiv, osoba, tema, itd.), to je – naprosto – koljački poklič, jasan sam po sebi.
Nikakva relativizacija – koju PV uokolo detektira - tu nije moguća, nego jedno tek od dvoga – pristanak uz koljače, ili suprotstavljanje masi (koja se, ipak, ne sastoji samo od dvadesetogodišnjaka). Zato je poljudski događaj bitan, jer je je masovno jasniji od svih drugih (nije primijećeno da je došlo do, makar i sporadičnoga, napuštanja stadiona u tim trenucima).
Javna je reakcija na poljudsku katastrofu bila posve oskudna, intelektualno i moralno uglavnom na razini predsjednika Pavasović Viskovića. Politička se je elita bavila radije koncertima (gdje je relativiranje nekako još i bilo moguće ugurati), a rimokatolička crkva u Hrvata ovih se je dana – i više od lijevo-liberalne scene – zavukla u mišju rupu. Tiho gleda na Thompsonovo sprdanje s vjerskim simbolima, dok nevjernicima ostaje zabrinuto promatranje nasilne desničarske sekularizacije – opasnije od donedavnoga klerikalizma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....