Pomorci danas pokazuju otpor prema napredovanju, boje se onoga što donosi visoki čin na brodu. Imaju za to dobar razlog

Sjetne pjesme o daljinama, pučini, valima i sijedoj kosi žene koja čeka na svog kapetana još uvijek odjekuju brojnim primorskim sobama s krevetom za dvoje, a jastukom za jedno.

Slike tih žena, djece, majki i obitelji vise zalijepljene na metalnim zidovima kabina vrijednih muževa i očeva pomoraca dok plove negdje daleko, mijenjaju zone i ne žale se na pomicanje kazaljki na satu, valjanje s jedne bande na drugu, buđenje u zoru i gledanje u daljinu. I sve to uz neki nepoznati "svit", a da često nemaju s kim progovoriti materinji jezik, da te glava samo od toga zaboli…

I onda dolaze doma, tim licima s mobitela, i moraju opet postati prisutni članovi svojih obitelji, a umorni su, željni svega i ničega. Nekada naiđu na razumijevanje, a nekada ga nema, jer i ti koji su ih čekali imaj...