"Pisanje priča je moćno oružje samorefleksije.
Moje priče su sporo rasle i dugo sam ih nosila u sebi, a kad su izašle, gotovo u trenu, trebalo mi je neko vrijeme da razumijem koji im je smisao.
Sad znam - smisao je da meni daju osjećaj završetka, a drugima pomognu, ako mogu.
To su priče o meni. Molim čitajte s pažnjom, strpljenjem i nježnošću, prema meni i prema sebi".
Napisala je to 27. studenoga na svojem Facebook profilu Lora Vidović, bivša pučka pravobraniteljica i sadašnja pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu Grada Zagreba. Bio je to ne osobito dug status naslovljen brojem 0. U narednih 16 dana objavila je 33 priče, svaku naslovljenu brojem, ni jednu dužu od 10-ak redaka. Objavila je serijal kojim je duboko dirnula i potresla stotine svojih Facebook prijatelja, piše Jutarnji list.
Lora Vidović, doktorica znanosti s doktoratom na temu pravne zaštite djece od tjelesnog kažnjavanja i majka trojice sinova u ranim 20-ima, pisala je o svojem odrastanju 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Odrasla je u disfunkcionalnoj obitelji, u kojoj je od najranije dobi svjedočila obiteljskom nasilju oca nad majkom, u kojoj je bila žrtva majčina zanemarivanja te njezina fizičkog i psihičkog nasilja. Priče o godinama i iskustvima o kojima oni koji su Loru Vidović upoznali kao odraslu, formiranu osobu ništa nisu znali.
I o tome piše brutalno iskreno. Bez puno detalja, kratkim, odrezanim rečenicama, nevjerojatno je precizno javno prostrla nasilje u kojem je živjela.
- Ovo je moje čišćenje, moje pospremanje, moja katarza. To nije obračun s majkom, to je pomirenje sa samom sobom, prihvaćanje činjenice da je to što mi cijeli život nedostaje i za čim čeznem - njezina ljubav i prihvaćanje - zapravo nešto čega nema, što ne postoji i što se ne može stvoriti niti ja to mogu zaraditi. Trebalo mi je javno imenovanje da to postane stvarno, da postane istina koju i ja mogu prihvatiti. I krenuti dalje - kaže Lora Vidović.
"On je tukao nju, a ona mene", napisala je u svojoj 6. priči. Sve - stotine iskustava - napisano je u toj jednoj jedinoj rečenici. Iskustva i osjećaji koja više ili manje dobro poznaju njezini vršnjaci - poneke epizode iz vlastitog života, poneke iz života prijatelja, susjeda, kumova. Epizode o kojima se nije govorilo. Epizode koje su jednostavno postojale. Po kojima se nije poduzimalo ništa.
- Jer se tada nije imalo što poduzeti. Nemaš otvorene prijelome i krvave rane? Dobro si - govori nam Lora Vidović.
Njezine priče duboko pogađaju svakoga tko je odrastao u to doba, jednako kao i fotografije uhvaćene tadašnjim obiteljskim fotoaparatom, nalik fotografijama u starim fotoalbumima u tisućama domova. Po jedna prati dobar dio objavljenih priča. Plavooka djevojčica - neobično je koliko je prepoznatljiva čak i na fotografijama iz rane dobi - gotovo na svakoj od njih se smije, iako je smijeh posljednja emocija koju njezine priče izazivaju.
"Sjećam se vrištanja žene koju muž krvnički mlati i tetino kratko objašnjenje da je on opet pijan i da se tu ništa ne može", piše u svojoj 4. priči. "Sjećam se priča o djeci koju roditelji tuku remenom, a ja sam bila mami zahvalna što me tuče samo kuhačom", piše u 6. priči. "Napisala sam Pismo, stavila u plavu kuvertu i danima ga nosila u torbi. Može li se umrijeti još više?", piše u 16. priči. "Svađa, kaos, ona u njegovom licu, njegova šaka na njenoj usnici, krv", piše u 21. priči. "Ja ne mogu više. Moram se odmoriti. Idem kod tate na tjedan dana", piše u 26. priči. "Bilo je dovoljno samo da postojim. Znam što u životu znači imati podršku", stoji u priči broj 28. "Nema tu prostora za oprost ni s koje strane, nema smisla u suočavanju, nema priznanja ili prihvaćanja. Nikada nije ni pokušala. Ali meni je dosta", napisala je u posljednjoj, 33. priči.
Veliki intervju s Lorom Vidović i priče koje stoje iza njezinih priča bit će objavljen u subotu u prilogu Magazin tiskanog izdanja Jutarnjeg lista te na portalu jutarnji.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....