Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) te Hrvati kao nacija bili su natprosječno zahvaćeni procesom masovnog odlaska na tzv. privremeni rad u zemlje zapadne Europe. Potonji je krenuo početkom 1960-ih godina, kada je jugoslavenski komunistički režim, pritisnut ekonomskom krizom koja se manifestirala i kroz visoku stopu nezaposlenosti, odlučio dijelu svojih građana dozvoliti da privremeno borave i rade u državama kapitalističke Europe, piše naš povjesničar mlađe generacije Wollfy Krašić za portal Dijaspora.hr.
Do početka 1970-ih stotine tisuća jugoslavenskih građana radile su u inozemstvu, dočim su u toj populaciji posebno bili brojni Hrvati. Naime, osim ekonomski uvjetovanih potisnih faktora, kod dijela te hrvatske populacije bili su prisutni i oni političke prirode; odnosno, negativan stav prema komunističkoj Jugoslaviji. Proces odlaska na tzv. privremeni rad, koji se sve više pretvarao u višegodišnji boravak u inozemstvu, zabrinuo je i dio komunističkih struktura u SRH, tako da se reformni dio hrvatskih komunista odlučio snažnije angažirati u zaustavljanju daljnjeg masovnog odlaska radnika u inozemstvo te povratku onih koji su otišli. Stoga je započeto kreiranje niza politika koje su trebale ići u opisanom smjeru, a poduzeta su i određena istraživanja koja su trebala dati relevantan uvid u problematiku.
U potonjem je sudjelovao i Zavod za migracije i narodnosti, koji je osnovan 1965. godine. Tako je s organizatorima i izvođačima glazbene priredbe Zvuci rodnog kraja 1970. godine obišla radne migrante iz Jugoslavije u zapadnoj Europi, tzv. gastarbajtere, asistentica Zavoda Božena Vranješ Šoljan. Na temelju brojnih razgovora s potonjima napisala je izvještaj, koji je i javno objavljen u časopisu Tlo – tjedni list omladine
Tekst je, među ostalim, sa znatnom dozom kritike oslikavao odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema radnim migrantima. Prema njemu, komunistička Jugoslavija radnim migrantima s jedne strane nije nudila perspektivu povratka, a s druge, nije ulagala dovoljno napora da poboljša njihov položaj u zemljama imigracije te na kvalitetan i radnim migrantima prihvatljiv način spriječi njihovo otuđenje, a onda i tendenciju ka trajnom iseljenju. Također, između redaka, kritizirao se i odnos jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavnika prema radnim migrantima hrvatske nacionalnosti, koji su onda umnogome raznovrsne oblike pomoći tražili od ispostava i djelatnika domovinske Katoličke Crkve, a koji su djelovali u zapadnoj Europi.
Zbog spomenutoga, jugoslavenski konzul iz Salzburga zatražio je od ravnatelja Zavoda Nikole Žica da na neki način kazni svoju zaposlenicu, što potonji ipak nije učinio. Međutim, Vranješ Šoljan uskoro je napustila Zavod, a došlo je i do njene istraživačke preorijentacije pod utjecajem ovoga događaja, pa se počela baviti politički manje osjetljivim – gradišćanskim Hrvatima.
Autorica je na početku izvještaja ustvrdila da se privremeni i ograničeni pokušaj rješavanja visoke nezaposlenosti u Jugoslaviji početkom 1960-ih, dozvolom odlaska dijela radnika na tzv. privremeni rad u zapadnu Europu, u narednih desetak godina pretvorio u jedan od najvažnijih procesa u jugoslavenskom društvu. Naime, navela je da se procjenjuje da u zapadnoj Europi radi između 650 i 700 radnika iz Jugoslavije te da taj migracijski trend i dalje dobiva na snazi. Procijenila je da će broj radnika u inozemstvu u idućoj, 1971. godini, dosegnuti milijun osoba. K tome, istaknula je nepobitnu činjenicu da su u tome migracijskom valu i Hrvati kao nacija i SRH kao federalna jedinica bili natprosječno zastupljeni – Hrvata je u tzv. gastarbajterskoj populaciji bilo čak 63 posto, dok je SRH u njoj bila zastupljena s 53 posto.
Dok su mogućnosti za masovniji povratak visokoobrazovanih te dijela kvalificiranih radnika bile ograničene, ostatak gastarbajterske populacije iskazivao je snažnu želju za povratkom. Međutim, kod njih je vladalo uvjerenje da jugoslavenske vlasti ne rade ništa ni po pitanju rješavanja problema koji su ih potaknuli na odlazak u inozemstvo, recimo otvaranju novih radnih mjesta, ni po pitanju privlačenja radnih migranata na trajni povratak kroz primjerice smanjenje carina na uvoz strojeva i druge robe, te različitih poreznih olakšica. Posebno su bili nezadovoljni deviznom politikom, pa je jedan radnik izjavio da ih banka u Jugoslaviji „kao zelenaš doslovno opljačka, i to tako što joj devize moraju najprije prodati po obračunskom kursu a zatim te iste devize kupiti u banci po znatno višem kursu“.
Podaci prikupljeni popisom stanovništva koji je proveden 1971. godine bili su na tragu podataka koje je u svojem izvještaju navela Vranješ Šoljan, budući da je prema njima SRH u populaciji radnih migranata bila zastupljena s 33,4 posto, a stanovništvo SRH u ukupnome je stanovništvu Jugoslavije imalo udio od samo 21,6 posto. Uzimajući u obzir podatke koje je iznijela Vranješ Šoljan te činjenicu da je dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti izbjegavao kontakte s jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, opravdano je pretpostaviti da je stanovit broj Hrvata iz populacije radnih migranata ostao nezahvaćen popisom.
O natprosječnoj zastupljenosti Hrvata u spomenutom migracijskom valu, a posebno onih iz Bosne i Hercegovine, možda najbolje govori podatak s popisa stanovništva iz 1991. godine, koji kaže da su Hrvati iz te republike sudjelovali s preko 39 posto u ukupnoj populaciji radnih migranata iz te republike. Taj visoki udio bio je vidljiv i u podatku prema kojem je preko 12 posto pripadnika hrvatskog naroda iz BiH boravilo u inozemstvu na tzv. privremenom radu. Za druga dva naroda taj je postotak bio daleko niži – za Srbe 4,37 posto, a za Muslimane 2,9 posto. Iako je na popisu stanovništva iz 1971. godine u kategoriji tzv. „radnika na privremenome radu“ i članova njihovih obitelji registrirano 763 725 osoba, ubrzo je taj broj prešao milijun jugoslavenskih građana na radu u inozemstvu i članova njihovih obitelji, što je i prognozirala Vranješ Šoljan.
Reformni dio vrha hrvatskog republičko-partijskog rukovodstva osmislio je te pokušao provesti niz politika koje su išle u smjeru saniranja brojnih prepreka za masovniji povratak radnih migranata iz zapadne Europe – a među njima su bile i one koje je Vranješ-Šoljan istaknula u svojoj analizi. No, slomom Hrvatskog proljeća niz inicijativa nije se ni pokušao provesti, dok se dio samo načelno nastavio zagovarati ili je pak zaživio u vidu nekog zakona, koji zbog raznih opstrukcija i niza birokratskih prepreka nije imao učinka u praksi. Do znatnog usporavanja daljnjeg masovnog iseljavanja, pa i povratka dijela onih koji su boravili u inozemstvu došlo je sredinom 1970-ih, ali ne uslijed bitnog poboljšanja opće situacije u Jugoslaviji, nego izbijanja gospodarske krize u zapadnoj Europi u jesen 1973. godine. Oni radni migranti koji su uspjeli zadržati posao, napredovati u karijeri, steći stanoviti kapital i uspeti se na društvenoj ljestvici u zemlji imigracije, težili su pak trajnom ostanku u inozemstvu i od tzv. radnika na privremenom radu postali zapravo iseljenici.
U izvještaju koji je napravila Vranješ Šoljan, a koji je možebitno izazvao opisanu reakciju spomenutog jugoslavenskog konzula, bilo je argumentirano isticanje nezadovoljstva jugoslavenskih radnika brojem i kvalitetom rada jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u zapadnoj Europi. Mnogo govori izjava jednog radnika koji je rekao da se njih u svijet šalje nepripremljene, a za njima vojsku raznih birokrata, koji su se već u Jugoslaviji pokazali nesposobnima i neučinkovitima. Povezano sa spomenutim pitanjem, radnici su se žalili i na institucije koje su se skupnim imenom nazivale jugoslavenski klubovi. Potonji su načelno trebali biti različite organizacije, osnovane na poticaj radnika i vođene po njima, a s ciljem razvijanja društvenog, kulturnog, športskog i sličnog rada. No, citirajući riječi Vranješ-Šoljan, njihova funkcija u stvarnosti bila je sljedeća: „Radnik doživljava jugoslavenski klub kao određenu administrativnu jedinicu ili ekspozituru konzulata“.
Dakle, umjesto da jugoslavenski klub bude komadić doma u tuđini, kako su to mnogi radnici priželjkivali, on je bio još jedna birokratska jedinica, nerijetko korištena za nadzor i kontrolu onih radnika koje se doživljavalo sumnjivima u političkom smislu. Iako su postojali i neki objektivni razlozi zašto se u jugoslavenskim klubovima nije okupljao znatniji broj jugoslavenskih građana na tzv. privremenom radu (prosjek je za velike gradove iznosio oko 10 posto), mnogi su ih izbjegavali upravo zbog opisane situacije. Među takvima prednjačili su Hrvati, koji su ispodprosječno posjećivali jugoslavenske klubove i sudjelovali u njihovome radu. Naime, u oba spomenuta tipa jugoslavenskih institucija u inozemstvu, dio Hrvata nailazio je na prakse i poteze kojima je cilj bio marginalizacija, pa i ponižavanje njihovog hrvatskog nacionalnog identiteta. Da se dijelom radilo o nacionalno motiviranom fenomenu, pokazuje dio iz izvještaja koji prenosi mišljenje radnika da bi klubove trebalo organizirati na regionalnoj ili nacionalnoj osnovi.
Dio radnih migranata hrvatske nacionalnosti koji u inozemstvu nije bio isključivo orijentiran samo na ostvarenje što višeg životnog standarda, a zazirao je od jugoslavenskih klubova i diplomatsko-konzularnih predstavništava, za pomoć se obraćao razgranatoj mreži hrvatskih katoličkih misija te u okviru potonjih razvijao svoj društveni, kulturni i odgojno-obrazovni život i rad. Ta bolna istina za jugoslavenski komunistički režim bila je jasno artikulirana u izvještaju Vranješ Šoljan, među ostalim i u sljedećim rečenicama: „Djelovanje Crkve prisutno je naročito tamo gdje je naše društvo zakazalo i zakasnilo, a to je socijalno, emocionalno i karitativno polje.“
Nadalje: „Crkva je najbliža i najuspješnije pomaže radniku“. Objašnjavajući zašto je Katolička Crkva toliko prisutna i u drugim poljima života radnih migranata, pored pastoralne brige, Vranješ Šoljan kaže da ta činjenica „potvrđuje da ne postoje druge organizacije prihvata, da nismo dovoljno prisutni samoupravnim, kulturno-prosvjetnim, sportskim i ostalim radom koji bi pomogao radniku da se snađe u tuđini“. Iako je režim tijekom 1970-ih i u prvoj polovici 1980-ih godina uložio znatne napore u osnivanju klubova diljem zapadne Europe, Katolička Crkva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine uspješno je okupljala znatan broj radnih migranata i članova njihovih obitelji hrvatske nacionalnosti.
Prema jugoslavenskim izvorima iz sredine 1980-ih, trećina jugoslavenskih građana u inozemstvu (dakle, ne samo Hrvata) bila je u redovitom kontaktu s vjerskim zajednicama, pri čemu je među potonjima dominirala Katolička Crkva. Prema pak crkvenim izvorima iz druge polovice 1980-ih, hrvatskim katoličkim misijama samo u Saveznoj Republici Njemačkoj gravitiralo je preko 170 tisuća vjernika. Za usporedbu, godine 1979. u SRNj u kategoriji radnika na privremenom radu i članova njihovih obitelji iz Jugoslavije zabilježeno je nešto preko 700 tisuća osoba, od čega njih 272 000 iz SRH.
Na koncu, neprijeporno se može zaključiti da je niz izvora iz 1960-ih te početka 1970-ih, kada je Vranješ Šoljan izradila svoje izvješće, u potpunosti potvrđivao sve njegove glavne teze. Isto tako, ide mu u prilog i činjenica da je izostanak odgovarajućih i kvalitetnih rješenja za barem neke od krupnih problema na koje se upozoravalo u izvješću, do propasti komunističke Jugoslavije rezultirao trajnim gubitkom najmanje nekoliko stotina tisuća građana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....