Priča o tri istine: Kako je počeo rat? Hrvati zaboravljaju Inića, Srbi Alavanju, a Bošnjaci napad na Sijekovce

Baš kao u poznatoj sceni iz Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića u kojem se dva suprotstavljena vojnika na ničijoj zemlji svađaju tko je počeo rat, tri i pol desetljeća od zla koje je zadesilo Jugoslaviju, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, (još) se ne mogu složiti tko je opalio prvi metak?   

Da sve bude gore, dobar dio ljudi iz sva tri nacionalna korpusa, ni dandanas nije spreman uvažiti čak ni nevine žrtve druge strane.

Zanimljivo, najveće zločine devedesetih počinjene na tlu Hrvatske i BiH više se ne negira, već ih se (samo) različito interpretira. Uvijek je tu neki "zarez" i "ali", a primjera je pregršt.

U Hrvatskoj je tako strašne jeseni devedeset i prve, odjeknula vijest o pogibiji dvanaest policajaca u Borovu Selu. Kad se komemorira taj događaj, navodi se pravo legitimne vlasti i njenih policijskih snaga da oslobode zarobljene redarstvenike koje su zatočenima držali pobunjeni Srbi. Pri tome su policajci naišli na unakrsnu vatru paravojnih formacija, a njihova je pogibija faktički i formalnopravno gledajući posljedica terorističkog akta.

Stevan i Đuro 

No, kad se taj slučaj promatra sa srpske strane, on se prikazuje kao pravo na obranu od hrvatske policije koja je upala u selo naseljeno srpskim stanovništvom.

Akcent se pritom ne stavlja na stradale policajce, već na provokaciju koja je uslijedila ranije, kad se iz ambrusa, s hrvatske strane, nasumce pucalo na kuće u Borovu Selu u kojem su bile stacionirane četničke formacije Vojislava Šešelja koje su se pridružile do zuba naoružanim civilima.

S hrvatske se strane opet uzvraća tezom da nijedna vlast ne bi ostavila policajce zarobljene u Borovu na cjedilu, i da je bilo sasvim logično krenuti u njihovo oslobađanje, a koje su lokalni Srbi, sudionici pobune, onda shvatili kao napad na selo i povod za oružani obračun.

Njima je rat u Slavoniji počeo smrću Stevana Inića (1928.) iz Bršadina kod Vukovara, kojeg je ubio Hrvat Đuro Gelendžer, član HDZ-a, dok se Inić vraćao s prvomajskog uranka.

Znači, kad mainstream mediji u Hrvatskoj podsjećaju na ove tragične događaje iz 1991., govore i pišu isključivo o pogibiji hrvatskih policajaca koji su stradali u napadu terorista, pobunjenih Srba i četnika koji su im stigli u pomoć iz Srbije, dok njihovi srpski kolege optužuju naoružane članove HDZ-a za izazivanje rata na širem području Vukovara, naglašavajući da je hadezeovac ubio civila Inića, i da su viđeni pripadnici te stranke ispalili ambruse na Borovo Selo priželjkujući sukob koji bi se rasplamsao u otvoreni rat između hrvatske većine i srpske manjine u tom dijelu Srijema, a kako bi u konačnici Hrvatska oružjem izborila nezavisnost od Jugoslavije.

Nekad suprotstavljene, zaraćene strane, do dana današnjeg nisu suglasne niti oko toga kad se točno zaratilo. Srpska strana najčešće kao početak rata u Hrvatskoj vidi oružani sukob u Pakracu kad su hrvatski specijalci pod svoju kontrolu pokušali vratiti lokalnu policijsku postaju koju su zauzeli naoružani Srbi, milicajci koji nisu htjeli petokraku zamijeniti hrvatskim grbom. Između zaraćenih strana ispriječila se JNA.

Spaljeno Ravno

Bilo je to u ožujku 1991., prije "Krvavog Uskrsa" na Plitvicama koji se u Hrvatskoj smatra početkom Domovinskog rata. Nije to, dakle, bila ni blokada prometnica 17. kolovoza 1990. od strane pobunjenih hrvatskih Srba, početak tzv. balvan-revolucije, niti ubojstvo iz zasjede Gorana Alavanje, hrvatskog policajca srpske nacionalnosti 23. studenoga 1990., kojeg nerado spominju i Srbi i Hrvati, nego 31. ožujka 1991. kad s hrvatske strane gine Josip Jović, a sa srpske Rajko Vukadinović.

Ni u BiH nije ništa drugačije. Tri zaraćene strane, tri događaja, tri različite interpretacije.

Hrvati početkom rata u Bosni i Hercegovini smatraju napad crnogorskih rezervista i regularnih formacija JNA na selo Ravno. Tada je ubijeno najmanje osam civila hrvatske nacionalnosti. Uništavanje ovog sela u istočnom dijelu Hercegovine, bilo je bitno zbog ovladavanja širim područjem oko Dubrovnika koje su od listopada 1991. do srpnja 1992. opsjedale JNA, crnogorski rezervisti i pobunjeni Srbi iz Hercegovine.

Nakon izjave predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića: "To nije naš rat", ozbiljno je narušeno povjerenje Hrvata u legitimnu vlast u Sarajevu koja niti formalno nije htjela osuditi agresiju na BiH, uništavanje Ravnog i ubojstva civila. 

Bošnjaci, dakle, zaboravljaju stradanja u Ravnom, a 5. travnja 1992. uzimaju kao početak rata u BiH. Prvim žrtvama "pišu" Suadu Dilberović i Olgu Sučić, koje su ubijene na mostu koji danas nosi njihova imena.

Nesretne žene sudjelovale su na velikim proturatnim prosvjedima u Sarajevu, prilikom kojih su naoružani članovi Srpske demokratske stranke (SDS), predvođene Radovanom Karadžićem, pucali na civile, što je dovelo do žrtava i kaosa iz kojeg će se izroditi rat na sarajevskim ulicama i najduža opsada jednoga glavnoga grada u povijesti.

Srpska strana ni napad na Ravno, niti ubojstva Suade i Olge u Sarajevu, ne smatra početkom rata u Bosni i Hercegovini. Po njima se prvo zapucalo na Srbe, i to u Sijekovcu, u Bosanskoj Posavini, a potom i u Sarajevu.

Krajem ožujka 1992., Armija BiH, HVO i Hrvatska vojska, u Sijekovcu, u BiH, žestoko su se sukobile s tamošnjim srpskim snagama. Ubijeno je pedesetak ljudi i zapaljeno isto toliko kuća, a taj je napad na selo kasnije okarakteriziran kao ratni zločin. Među ubijenima je bilo i djece, a samo je jednoj osobi presuđeno. Riječ je o Zemiru Kovačeviću, pripadniku HVO-a. 

Ubojstvo svata

Srbi ovaj događaj drže egzaktnim primjerom napada na selo s većinskim srpskim življem od strane Armije BiH, HVO-a i Hrvatske vojske, a bošnjačka i hrvatska strana tvrde da je to bio tek pokušaj vraćanja Bosanskog Broda u ustavnopravni poredak BiH, osujećenje napada na susjedni Slavonski Brod i zauzimanje mosta preko Save.

Od napada na Sijekovce, poznatije je ubojstvo srpskog svata u Sarajevu. Ono se dogodilo prije Sijekovaca, 1. ožujka 1992., a poslije napada na Ravno od strane JNA u studenom 1991. godine.

Srpska strana pucanje na svadbenu povorku na Baščaršiji, koje je rezultiralo smrću mladoženjina oca Nikole Gardovića i ranjavanjem pravoslavnog svećenika, smatra početkom rata u BiH, jer su nakon toga članovi SDS-a zauzeli pojedine dijelove Sarajeva i počeli s oružanim patrolama.

Nikola Gardović često se smatra prvom žrtvom rata u BiH. Ubio ga je Ramiz Delalić Ćelo, poznati sarajevski kriminalac, u vrijeme rata komandant 9. brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH.

Ramiz Delalić je tek 2004. optužen za Gardovićevo ubojstvo, ali je ubijen prije nego mu je suđenje završilo.

U Hrvatskoj i BiH i dalje postoje škole u kojima djeca, različitih nacionalnosti, pod istim krovom pohađaju nastavu po različitom kurikulumu. Jasno je da im se barem osamdeset posto nastavnog programa poklapa, ali teško će ikada i na isti način, usvajati činjenice iz ratova koji su ovdje tutnjali devedesetih, kad svatko od onih koji je u njima sudjelovao inzistira na svom kutu gledanja na to tragično razdoblje, na prošlost koja nam je zajednička.