Uoči Dana sjećanja, "Slobodna" je objavila potresnu priču iz podruma vukovarske bolnice, simbola herojskog otpora grada Vukovara tužne jeseni 1991. godine.
Snimateljska ekipa engleskog novinara Michaela Nicholsona, neposredno prije li će agresor ući u bolnicu sa spiskom i izvesti ranjenike na sporedni ulaz, snimila je dirljiv prizor (na 28:07 videosnimke): vukovarski heroj Saša Đuđar ljubi u nosić svoje novorođeno dijete, jednog od 13 anđela rođenih u paklu rata, malenu Emiliju.
Vrijeme će uskoro pokazati - tih nekoliko sekundi ostat će malenoj Emiliji Đuđar jedina uspomena na oca kojeg je agresor odveo na Ovčaru, gdje je krvnički mučen i ubijen. Njegovi posmrtni ostatci, u džemperu sa snimke, pronađeni su nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari. Uz njegovo tijelo pronađen je zlatni lančić na kojem je pisalo "Sanja", s kojim je 3. ožujka 1997. godine i sahranjen.
Priča o ukradenom poljupcu vukovarskog anđela Emili Đuđar, objavljenoj u "Slobodnoj Dalmaciji", rasplakala je cijelu naciju, našu redakciju zatrpale su poruke čitatelja koji su željeli znati što je bilo s našom junakinjom Emili i njenom majkom Sanjom Đuđar poslije rata i gdje su danas?
Tužna životna priča Emili
Upregli smo sve naše vukovarske kontakte da pokušamo doznati njihovu sudbinu, nažalost bez rezultata, o Emili i njenoj majci Sanji nitko nam ništa nije znao reći. I kad smo već gotovo, teška srca, odustali, stigla je poruka jednog od 13 vukovarskih anđela, javila nam se (danas 34-ogodišnjakinja) Emilija Đuđar!
Život joj se, nažalost, nikada nije odužio za nepravdu koju joj je nanio u mjesecu studenom prije 34 godine, njeno djetinjstvo obilježile su tragedije... 13 godina nakon njihovog posljednjeg susreta u vukovarskoj bolnici, njena majka otišla je u vječni zagrljaj njenog oca Saše Đuđara. Emiliju će odgojiti baka, koja je pala pod vlak, izgubila obje noge, a živu glavu s Veleprometa izvukla zahvaljujući njihovom susjedu, inače Srbinu.
Tužna priča ponosne Emilije Đuđar (34) će vas rasplakati:
Nakon pada grada, majka i ja smo neko vrijeme provele u bolnici, a zatim završile u Somboru. Svoj prvi rođendan proslavila sam u Vukovaru — gradu čiju težinu nosim iako ga se tada nisam mogla sjećati.
Djetinjstvo mi je bilo isprekidano uspomenama koje nisam stigla sakupiti. Majka je umrla kada sam imala samo 13 godina, baš u trenutku kada sam počela shvaćati život, sebe i sve ono što je moglo biti.
Oca nikada nisam imala priliku upoznati i zagrliti. Odrasla sam uz svoju baku – ženu koja me odgojila i koja mi je bila oslonac kroz život.
Prošle godine i ona mi je umrla. Ne prođe dan da ne pomislim kako bih je voljela nazvati, jer nije postojao dan u kojem nismo razgovarale. Njena prisutnost mi beskrajno nedostaje.
I dalje postoji praznina. Tiha, ali duboka. Ne sjećam se kako smo živjele prije svega, ne sjećam se normalnog obiteljskog života jer ga nikada nisam imala.
Ne znam jesam li oprostila. Možda nisam. Možda nikada neću. Kako oprostiti nekome tko ti je ukrao život koji sam mogla imati? Kako oprostiti onima zbog kojih moja djeca nemaju djeda, zbog kojih se tuga razlijeva generacijama kasnije?
Danas, unatoč svemu, imam ono najvrijednije – svoju obitelj. Imam partnera koji mi je velika podrška, i dvoje djece koja su moje sve na svijetu. Oni su razlog što se smijem, što idem dalje i što vjerujem u budućnost.
Sretna sam, ispunjena i zahvalna, ali u meni uvijek ostaje komadić praznine – tiha sjena onoga što nikada nisam imala. Ponekad osjetim tugu i nemoć jer nikada nisam mogla upoznati svog oca, ali još češće osjetim ponos. Moj tata je bio hrabar. Bio je poseban. Dao je ono najviše što je mogao – svoj život za domovinu. I nosim ga u sebi, ne kao uspomenu koju pamtim, nego kao priču kojoj zauvijek pripadam...
Emilija Đuđar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....