Sandro Pogutz: Slijedimo primjer Marka Pavkovića

Mora nas bit sram, nas koji se izvlačimo na južinu kad nam se ne da ustati iz kreveta, koji za svoju dešperatnost olako krivimo “teško vrime“ u prirodi i društvu. Nismo svi uvijek takvi, ali mnogi će se ovih dana prepoznati u ovome, jel’ da? Ja ipak nisam težak ni kroničan slučaj – jutros mi je bilo dovoljno što sam iz automobila zaustavljenog ispred svog portuna čuo do daske navijeni Sinatrin “My Way“, umjesto nekakva turbofolka. Iako je čovjek stvarno mogao malo stišati.

Još uvijek me takve sitnice vesele, dovoljno za dobar početak dana. No, sram me je što se ikad pustim krizi srednjih godina i južini, a kad samo pomislim koliko životne energije mora imati čovjek koji nema obje noge, zove se Marko Pavković i oko sebe širi nevjerojatnu vedrinu duha i lak...