Politolog i sociolog Dražen Lalić, autor nedavno objavljene knjige “Dvije kuće iznad mora – kultura sjećanja dalmatinskih obitelji”, govorio je u razgovoru za tjednik Nacional o posljedicama događanja s Thompsonovih koncerata na Hrvatsku.
O PLENKOVIĆU...
-Patnja je postala važna valuta u transakciji dobiti i moći. Ali i ne samo patnja, nego i ono što je uzrokuje. Ako veća skupina ljudi usred Zagreba, u Bogovićevoj ulici, pjeva “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”, pouzdano znam da to kod mnogih, uključujući i mene, izaziva patnju. Razloge za takvo psihičko opterećenje opisao sam u svojoj posljednjoj knjizi “Dvije kuće iznad mora – kultura sjećanja dalmatinskih obitelji”. Kad javnost sazna za takve izljeve političkog ekstremizma koji su kod nas sve učestaliji, pronalazi se PR način da se to opravda, ublaži ili porekne. Pronađu PR načine da sve to opravdaju. Svakako to vrijedi i za predsjednika vlade, koga bih ponajprije nazvao PR premijerom. Pitam – kako se kao društvo i kao država odnosimo prema graničnim, pogubnim situacijama, koje ljudima donose patnju i bol? - naveo je Lalić, koji je navedo da Crkva umjesto da brine o ljudima, biskup odlazi na koncert na kojemu se izvikuje fašistički pozdrav “Za dom spremni”.
- U nevremenu, u klimatskoj katastrofi, čovjek je bespomoćan. A zar nisu bili bespomoćni i građani koji su u središtu Zagreba i Sinja bili prisiljeni slušati ustaške pjesme? Nisu li bespomoćni pristojni i demokratski orijentirani ljudi koji na ulicama i u medijima moraju gledati crne majice s natpisima “Gusta će se magla spustiti” i “Za dom spremni”? Nisu li bespomoćni pristojni i demokratski orijentirani ljudi koji na ulicama i u medijima moraju gledati majice sa svim tim natpisima? A to, što je Plenković došao s djecom na generalnu probu Thompsonova koncerta… Iz toga se on neće izvući. To će mu ostati trajan biljeg. Parafrazirajući Gabriela Garcíu Márqueza, ustvrđujem da je Andrej Plenković postao “premijer u svom labirintu”. Zloduha su iz boce teške hrvatske povijesti pustili prije svega Plenković i njegovi pobočnici. Ustaštvo koje se sada razlijeva ulicama, stadionima i koncertnim prostorima boli mnoge ljude i ozbiljno dijeli ovaj narod.
O BRANKU BAČIĆU...
Ovoga ljeta izloženi smo nužnosti da primamo te poruke i da vodeće ljude ove zemlje gledamo kako podilaze radikalno desničarskoj, fašističkoj pijavici. Mogu misliti kako su moji Korčulani reagirali kad su čuli da je Branko Bačić, kojega inače poznajem kao pristojnog čovjeka i političara, rekao da bi i on vikao “Za dom spremni”. Poznato je da na Korčuli gotovo i nije bilo ustaša. To podilaženje, to odlaženje pod šator pobjedniku, konstruirano idejno najmoćnijem akteru u zemlji, Marku Perkoviću Thompsonu… Problem je što ekstremističko crnilo na njegovim koncertima i drugim situacijama u društvu nije shvaćeno kao socijalna pojava na koju se može reagirati, nego kao prirodna situacija, kao moć koja je iznad svake moći – pola milijuna ljudi, zamislite… Kao neki vlak na koji se treba ukrcati, jer ako se ne ukrcaš… I ta šutnja oporbe, to da je SDP tek objavio mlako priopćenje, da se s tim u vezi Hajdaš Dončić nije ukazao u javnosti; da je valjano reagiralo samo nekoliko zastupnica, hrabrih političkih lavica; da nije kako treba reagirao gotovo nijedan muškarac iz lijevo-liberalne opozicije… Takve kukavice i licemjeri u opoziciji, a njihovi simpatizeri i birači ostavljeni na milost i nemilost… To je nečuveno. Kako gradonačelnik Zagreba može biti tako izmanipuliran?
O MOŽEMO...
Rekao bih da je očekivao, ili se nadao, da se neće dogoditi što se dogodilo, upitao je novinar Boris Pavelić Lalića.
- Količina naivnosti koju pokazuje Možemo! obrnuto je proporcionalna njihovom nedostatku komuniciranja s intelektualcima i običnim ljudima. ‘Možemovci’ misle da sve znaju. Pokazalo se obrnuto, zbog čega je sada sigurno teško artikuliranoj Sandri Benčić i nekim drugim vrijednim pojedincima iz te stranke kaže lalić koji se osvrnuo i na Torcidu.
- Dopustite da navedem još jedan primjer nemoći: ako ja, zagriženi navijač Hajduka, koji sam uostalom doktorirao na temi Torcide, sjedim na zapadnoj tribini, a sjever, jezgro Torcide, viče “Za dom spremni” i pozivaju navijače na ostalim dijelovima stadiona da im se pridruže, ja mogu ili ostati i šutjeti, osramoćen, ili se mogu dignuti i otići. To i radim kad oko sebe čujem i vidim ljude kako se pridružuju takvim povicima. Problem je u tome što jako malo ljudi napusti stadion kad počnu vikati “Za dom spremni”. Ljudi radije ni ne odlaze na utakmice. Znam ljude koji su pretplaćeni na utakmice, ali ne odlaze na stadion, jer je zloduh pušten iz boce. Zlo je normalizirano, i sad ovi razbijaju glavu kako da tu bujicu, taj cunami, svedu u neke okvire. Ali ne znam koji Frka Petešić, koji Marko Milić, tjelesno i politički jako omršavjeli Plenković, koji Branko Bačić i Božinović to mogu riješiti. Nema teorije! Pa Bulja su vratili iz mrtvih, a tek Skejo – pa svaki dan im je u medijima. Ali ja na utakmice svejedno idem. Hajduk nije klub desnice, dapače, povijesno je antifašistički više od bilo kojeg drugog kluba u ovom dijelu Europe, a njegovi brojni navijači pripadaju različitim političkim opcijama.
Cijeli intervju Dražena lalića za tjednik Nacional pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....