O ubojstvu u Drnišu, zlostavljanju i stravičnom fizičkom iživljavanju hrvatske mladosti nad stranim državljanima u Zagrebu i Rijeci, porazgovarali smo i s doc. dr. sc. Tonijem Popovićem, s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Splitu.
– Nije mi jasno kako osuđeni ubojica kojemu je 2023. godine oduzeto oružje kućne izrade i koji u strahu drži drniški kraj može nakon toga, ali i prije toga, godinama slobodno šetati bez ikakve prismotre. Riječ je o osobi koja je oduzela dva mlada života (Marijana Sučević, 22-godišnja djevojka koju je ubio 1994., i sada u Drnišu Luka M., 19 godina), a uz to je i primatelj naknade socijalne skrbi. Pitam se koga mi štitimo i kome mi kao država dajemo potporu, a on neometano ubija uokolo?
Ovo nije prvi put da osoba koja je već ubila ponovno ubija kada je neopravdano na slobodi. Hoće li se itko u ovoj državi zapitati mora li to biti tako i možda promisliti da još postroži zakon i moguće uvede doživotni zatvor. Po meni, a i po mnogima, Hrvatska treba i mora ulagati u psihijatrijske klinike i nove zatvore, jer ih očigledno nedostaje za sve one koji zaslužuju biti u njima, jer je po ulicama sve više "ludila" – govori doc. Popović.
Osjećaj nesigurnosti
To je što se tiče ubojstva u Drnišu. A što je s fizičkim nasiljem u Zagrebu i Rijeci?
– Fizičko iživljavanje i videomaterijali kojima svjedočimo zadnjih dana nose lokalna i globalna obilježja. Ako ništa, osobe koje vidimo su domaće stanovništvo i stranci, pa je to jedna slika svijeta koji se približava i povezuje, a čini mi se da za to nije dovoljno spreman. Na deklarativnoj razini, promiču se putovanja, potreba za stranom radnom snagom i civilizacijska vrijednost kulturnog odnosa s ljudima drukčijim od nas. S druge stane, rekao bih da vlasti u Hrvatskoj, ali i mnogim drugim zemljama, ne rade dovoljno da bi taj susret bio optimalan.
Stanovništvu nije iskomunicirano zašto se migracijski procesi događaju i što možemo očekivati. Nije slučajno da europska istraživanja pokazuju osjećaj nesigurnosti kao glavnu brigu europskih građana povezanu s imigracijama. Također, ne radi se dovoljno na istinskoj integraciji stranaca, pri čemu bi se brinulo o njihovim pravima i zaštiti.
I zadnje sukobe možemo promatrati u tom svjetlu. Ako ih ne štite institucije od samovolje poslodavaca, organizacije smještaja i raznih drugih oblika izrabljivanja i varanja, onda nije za očekivati da neće naići na pojedince kojima će biti meta agresije. Rekao bih da kao društvo moramo jasno odrediti što želimo od migracijskih procesa i postaviti se ozbiljnije u skladu s tim – mišljenja je doc. Popović.
Viđeno nasilje nosi još neka lokalna i globalna obilježja.
– Živimo u vremenu koje na određeni način ohrabruje nasilnike. Već nekoliko desetljeća sociolozi u Hrvatskoj upozoravaju na "stanje anomije", odnosno stanje u kojem se općenito ne štiti dovoljno niti poštuje pravila ponašanja. Svjedoci smo brojnih afera javnih osoba, kontroverznih sudskih epiloga, ali i situacija kada država daje određena prava stanovništvu iako ih kasnije nije u stanju ispoštovati. Simbolično, to je situacija "od kolijevke do groba" – djeca nemaju dovoljno mjesta u vrtićima, a nemoćni u domovima. Sve je to jedan kontekst u kojem se, svjesno ili nesvjesno, promovira bezakonje.
Ne vjeruje se u red
Postojanje problema na nacionalnoj razini kojim bi se politika trebala baviti sugeriraju nalazi koji pokazuju dugotrajno nepovjerenje ljudi prema institucijama – politici, javnim službama, policiji, vojsci, sudstvu, medijima i dr. U svakodnevnom životu, takva atmosfera ohrabruje dio ljudi na bespravna ponašanja jer oni više ne vjeruju u red. Percepcija bezakonja čini ljudske želje i strasti neograničenima, pa tako i želju za nasiljem kod nasilnika. Svijest o ozbiljnim sankcijama u Hrvatskoj izostaje, što motivira osobnu odluku za nasiljem i drugim oblicima nedopuštenog ponašanja.
Svjedočimo i urušavanju ljudskih prava na globalnoj razini.
– Ratovi se pokreću, a vidimo i zvjerstva nad civilima i izostanak odlučne osude svijeta. Jača individualizam koji se očituje u načelu "samom sebi sam najvažniji". Može odražavati stav država, ali i ljudi u njima – građana. Na određeni način, građani su relativno pasivni, odnosno povlače se u sebe i svoje živote misleći da ne mogu učiniti puno kako bi svijet učinili pravednijim mjestom. Cilj je preživjeti i pomoći sebi i svojoj obitelji, a to je upravo odraz individualizma i nedostatka brige za javne probleme.
To ohrabruje agresivne politike koje sada eskaliraju. Nije slučajno nedavno reagirao papa Lav XIV. riječima da Bog ne sluša molitve onih koji vode ratove i čije su ruke ogrezle u krvi. Dakle, svjetski moralni autoritet odašilje moralnu poruku društvu kojemu moral počinje nedostajati. Prema sociološkim teorijama, isključiva briga za sebe i taj grubi socijalni darvinizam u kojem gledamo ponajprije sebe često rezultira manjkom etike i urušavanjem ljudskih prava.
Danas imamo i doticaj sa svijetom putem društvenih mreža.
– Možemo lako vidjeti mnogo toga što se događa svugdje oko nas, bliže ili dalje, što posljedično učvršćuje uvjerenja o bezakonju i jedan pesimizam. Iako društvene mreže svojim imenom sugeriraju da ćemo imati još više kontakata i empatije prema drugim ljudima, situacija je, nažalost, obrnuta. Iako smo stalno online, naši su odnosi površni. Hiperaktivnost na društvenim mrežama odražava i izbjegavanje stvarnih ljudi i situacija.
Lakše se dokazivati online i "strancima", što na jedan način dokazuju i nasilni videomaterijali posljednjih dana. Koliko takav virtualan svijet može biti razarajući za društvo i odgoj mladih, pokazuje činjenica da sve veći broj zemalja razmatra zabranu društvenih mreža do punoljetnosti.
‘Spirala nasilja‘
Situacije bezakonja i nasilja šalju neke opomene iz kojih bismo kao zajednica trebali učiti i činiti sve da ih spriječimo u budućnosti.
– Poznati sociolog Fromm kaže da ljude, za razliku od životinja, određuje maligna destruktivnost. Životinje napadaju samo kada se brane, a ljudi to mogu činiti iz različitih razloga, poput netrpeljivosti, mržnje, pa čak i zabave ako se ne boje osude ili zakona. Ovo nasilje nad strancima pokazuje izostanak straha i već je toliko drastično da dehumanizira žrtve.
U psihologiji je poznat koncept dehumanizacije prema kojem ljude morate prestati smatrati ljudima da biste mogli tako drastično postupati prema njima. Poruka koja se čuje u videu iz Rijeke "This is Europe!" – u prijevodu "Ovo je Europa!" – simbolizira "nas nasuprot njih", nas civilizaciju i ljude, kako ističe jedan od aktera sukoba, nasuprot njima koji to nisu. To je jedan rasistički komentar i ja vjerujem da to ipak nije Europa i nikad neće postati.
Treba uzeti u obzir još jednu stvar. U znanosti postoji izraz "spirala nasilja". Ne stanemo li na kraj ovakvom nasilju i njegovu širenju na društvenim mrežama, moglo bi postati još češće i nasilnije. Bojim se i pomisliti što bi bili nasilniji oblici, ali valjda je svima jasno s obzirom na brutalnost sadržaja videa iz Rijeke.
U Hrvatskoj boravi sve veći broj stranaca.
– Turistička smo zemlja i raste broj dozvola za stranu radnu snagu. Tijekom 2025. godine izdano je više od 120 tisuća dozvola. Moramo uzeti u obzir rezultate istraživanja prema kojima se uočava određena distanca prema takvim ljudima – stanovništvo ih trpi, ali ih ne smatra poželjnima. Dok je takvo javno mnijenje, pojačano bezakonjem od globalne do lokalne razine, možemo očekivati nasilna videa kakva smo vidjeli.
Jedan od koraka u njihovu sprječavanju može biti i razmatranje preinaka kaznenog zakona kada se radi o zločinima prema strancima. To smo napravili za žene u smislu femicida, a možda je došlo, ili će doći, vrijeme da idemo u istom smjeru za strance. Naravno, dug je put njihove cjelovitije integracije u hrvatsko društvo. Međutim, već bi i promišljanje zakonskih promjena pokazalo da nam je kao državi i društvu stalo do tih ljudi, da ćemo ih štititi i nećemo dopustiti njihovu dehumanizaciju – zaključio je doc. dr. sc. Toni Popović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....