Dok druge europske države milijune iz Bruxellesa koriste za jačanje onkološke skrbi, Hrvatska se bori s vlastitim zaostatkom. Najnoviji podaci Europske komisije stavljaju nas blizu samog dna po povlačenju europskih sredstava za borbu protiv raka – dosad je povučeno tek 9,3 milijuna eura, znatno manje od susjedne Slovenije, koja je kroz iste programe osigurala više od 46 milijuna eura. U Europi su slabije rezultate ostvarile tek Bugarska, Slovačka i Malta. Ostatak članica znatno je ispred Hrvatske, što dodatno naglašava našu propuštenu priliku.
Građani Hrvatske donacijama kupuju onkološku opremu, organiziraju humanitarne akcije i SMS kampanje kako bi bolnicama osigurali uređaje koji bi trebali biti standard zdravstvenog sustava, dok istodobno milijuni eura iz europskih fondova namijenjeni borbi protiv raka ostaju neiskorišteni. PROPADAJU!
Sve se to događa u zemlji koja već bilježi visoku stopu smrtnosti od raka i u kojoj oko 187 tisuća građana živi s dijagnozom ove bolesti. Iako petogodišnje preživljenje postupno raste, Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom Europske unije, a stručnjaci upozoravaju na to da bez učinkovitog povlačenja i ulaganja europskih sredstava teško možemo očekivati ozbiljnije pomake u prevenciji, dijagnostici i liječenju.
Hrvatska na začelju
Pripreme za novi višegodišnji proračun EU u tijeku su, a Hrvatska mora poboljšati kapacitete planiranja i prijave projekata. Svaka dodatna kuna iz Bruxellesa može značiti bolju prevenciju, ranije otkrivanje bolesti i spašene živote.
Dok brojke same po sebi šokiraju, iza statistike stoje stvarni ljudi i odluke koje mogu spasiti ili uništiti nečije živote. Da bismo bolje razumjeli zašto Hrvatska zaostaje u povlačenju europskih sredstava i što to znači za pacijente s rakom, razgovarali smo s eurozastupnicom SDP-a Romanom Jerković Kraljić, koja godinama prati zdravstvenu politiku u Europskom parlamentu.
Zašto Hrvatska stoji na samom dnu EU-a po povlačenju sredstava za borbu protiv raka?
- EU novac ne dolazi sam, morate imati ljude koji se time sustavno bave, a Hrvatska ih sustavno nema. EU fondovi u ovom području zahtijevaju strateški pristup, međuinstitucionalnu suradnju i dugoročnu pripremu. U Hrvatskoj se, nažalost, još uvijek prečesto oslanjamo na entuzijazam pojedinaca umjesto na sustav koji bi takve projekte kontinuirano razvijao i provodio. Fragmentirane ideje nemaju ni strateški ni reformski kapacitet. Administrativno gledano sustav je spor, opterećen birokracijom i nedovoljno fleksibilan za zahtjeve europskih programa. Politički gledano, borba protiv raka rijetko se tretira kao stvarni nacionalni prioritet. Da sam u pravu govori i činjenica da već pet godina imamo Nacionalni strateški okvir za borbu protiv raka koji se u praksi ne provodi. I na kraju dolazimo do ključne stvari. U Hrvatskoj nitko ne preuzima odgovornost nizašto. Sigurnije je i lakše ne povući sredstva nego preuzeti odgovornost za njihovo korištenje i (ne)rezultate. Za državu koja ima jednu od najviših stopa smrtnosti od raka u EU-u, ovakav podbačaj predstavlja težak politički i društveni neuspjeh.
Sporo povlačenje novca
Kada se usporede brojke, razlika postaje još dramatičnija: Slovenija je kroz iste europske programe povukla gotovo pet puta više sredstava nego Hrvatska. Postavlja se pitanje – što mi možemo naučiti iz njihovog pristupa i kako bismo mogli sustići susjede?
- Slovenija je pokazala da veličina zemlje nije presudna, ali organizacija jest. Pokazali su nam da i znatno manji zdravstveni sustav može postići odličan rezultat ako postoji dugoročna strategija i kontinuitet politika. Kod njih je onkološka skrb prepoznata kao prioritet, a ne tema kojom se upravlja stihijski i od ministra do ministra. Posebno je važno naglasiti da je Slovenija sustavno ulagala u prevenciju i ranu dijagnostiku. Visok odaziv na programe probira nije rezultat slučajnosti, nego dugogodišnjeg rada, stabilne organizacije i jasne komunikacije. Svjetska zdravstvena organizacija ih primjerice navodi kao jedan od najuspješnijih primjera provedbe probira na rak vrata maternice, koji u Hrvatskoj tek sada ponovno pokrećemo nakon što ga je HDZ ugasio 2016. godine. Hrvatska iz slovenskog primjera može naučiti puno toga, ali ponajprije to da rezultati dolaze tek onda kada strategije imaju stvarnu operativnu i financijsku podlogu, a ne kada služe kao deklarativni dokumenti, naglašava Jerković.
Postoje brojni pozitivni primjeri u Europi koji pokazuju kako sustavni pristup može dramatično poboljšati ishode liječenja raka. Skandinavske zemlje ističu se učinkovitošću brze dijagnostike i snažnom ulogom primarne zdravstvene zaštite. Tamo su obiteljski liječnici čvrsto integrirani u sustav ranog otkrivanja bolesti, s jasnim protokolima za hitno upućivanje pacijenata na dijagnostičke pretrage. Takav pristup značajno skraćuje vrijeme od pojave prvih simptoma do postavljanja dijagnoze, što je ključni faktor uspješnog liječenja.
Zapadnoeuropske države poput Francuske, Belgije i Nizozemske, otišle su još korak dalje. Europska sredstva koriste za modernizaciju onkološke skrbi nabavu suvremene dijagnostičke i terapijske opreme, razvoj digitalnih registara za praćenje ishoda liječenja i umrežavanje centara izvrsnosti, kako bi svi pacijenti, bez obzira na mjesto stanovanja, imali pristup jednako kvalitetnoj skrbi.
Hrvatska, poručuje Jerković, ne mora izmišljati toplu vodu. Dovoljno je preuzeti i prilagoditi provjerene modele koji su se pokazali učinkovitima drugdje u Europi.
Sporo povlačenje europskih sredstava ima izravne posljedice za hrvatske građane – posebno u području prevencije i liječenja raka. Svaka neiskorištena prilika znači da programi ranog otkrivanja ostaju potkapacitirani, dijagnostička oprema neobnovljena, a centri za liječenje nedovoljno povezani. To produžuje vrijeme od prvih simptoma do dijagnoze i liječenja, smanjuje učinkovitost terapija i, na kraju, utječe na preživljavanje pacijenata.
Propuštene prilike
- S velikom težinom odgovaram na ovo pitanje jer, kada je zdravlje u pitanju, posljedice nečinjenja nisu apstraktne nego vrlo konkretne, a to su prerani gubici života. Svaki propušteni preventivni pregled, svaka odgođena dijagnostička pretraga i svako kašnjenje u početku liječenja izravno smanjuju šanse za izlječenje i produženje života oboljelih od raka. Uz to, građani se svakodnevno suočavaju s dugim listama čekanja, neujednačenom dostupnošću zdravstvenih usluga i velikim razlikama između pojedinih dijelova zemlje. U nekim sredinama pacijenti relativno brzo dolaze do dijagnostike i terapije, dok u drugim mjesecima čekaju osnovne pretrage. Takva nejednakost nije posljedica medicinskih razloga, nego loše organizacije i kroničnog izostanka ulaganja. Što je s onkološkom mrežom? Zašto pacijenti na zračenje čekaju po osam mjeseci? Zašto su odazivi na neke programe probira katastrofalno mali? Odgovorno tvrdim da bi se mnoge smrti mogle spriječiti da sustav nije tako spor i loše organiziran.
Postoje li konkretni primjeri projekata ili programa koji su zbog nedovoljnog financiranja ili kašnjenja ostali neprovedeni?
- Na pamet mi pada vrlo konkretan primjer vezan uz nabavu sofisticirane onkološke opreme, za koju je Hrvatskoj bilo na raspolaganju nešto više od 80 milijuna eura europskih sredstava. Umjesto da se ta sredstva pravovremeno i planski iskoriste za modernizaciju dijagnostike i liječenja, svjedočili smo višegodišnjem nečinjenju. Zbog ministra Beroša smo se u jednom trenutku našli u ozbiljnoj opasnosti da ta sredstva u potpunosti izgubimo. Tek u zadnji trenutak raspisan je natječaj, i to za iznos od nešto više od 50 milijuna eura. Međutim, do danas nije dano transparentno objašnjenje što se dogodilo s preostalih približno 30 milijuna eura, koji su također bili namijenjeni nabavi onkološke opreme. Ovaj primjer vrlo zorno pokazuje kako se u Hrvatskoj upravlja europskim sredstvima u području zdravstva, bez dugoročnog plana, bez transparentnosti i bez odgovornosti. Da paradoks bude veći, jedan od ključnih problema s linearnim akceleratorima danas je nedostatak stručnog kadra, posebice u području radijacijske onkologije. Toliko o strateškom planiranju.
Jerković jasno naglašava da Hrvatska ne može čekati – potrebna su konkretna i sustavna rješenja kako bi se europska sredstva za borbu protiv raka konačno iskoristila. Prvi korak je uspostava profesionalnih, stalnih timova unutar zdravstvenih ustanova, koji bi se isključivo bavili pripremom, prijavom i provedbom projekata iz EU fondova. „Ne možemo prebacivati taj teret na već preopterećene liječnike i medicinske sestre, kojima to nije osnovna djelatnost,“ ističe.
Uz profesionalne timove, država mora jasno odrediti prioritete: prevenciju, ranu dijagnostiku i dostupnost suvremenih terapija, te osigurati da se sredstva usmjeravaju tamo gdje mogu imati najveći učinak na ishode liječenja. No, upozorava Jerković, nijedna od ovih mjera neće imati stvarni učinak ako se ne promijeni temeljni odnos vlasti prema onkologiji. Dok borba protiv raka ostaje na margini političkih interesa, bez podrške i odgovornosti na najvišoj razini, čak i najbolji tehnički prijedlozi riskiraju ostati mrtvo slovo na papiru.
Politička odgovornost
Predstojeći višegodišnji proračun Europske unije stavlja Hrvatsku pred novi izazov. Budući da će sredstva namijenjena zdravstvu u sljedećem financijskom okviru biti znatno manja nego u proteklih sedam godina, svako propuštanje povlačenja europskih sredstava u proteklom razdoblju dodatno ugrožava mogućnost da zemlja osigura veće financijske resurse za onkologiju.
- Nažalost, u novom višegodišnjem financijskom okviru Europske unije sredstva namijenjena zdravstvu bit će znatno manja nego što su bila u posljednjih sedam godina. Upravo zbog toga propuštanje povlačenja sredstava u prethodnom razdoblju predstavlja još veći neuspjeh. Hrvatska je imala povijesnu priliku modernizirati onkološku skrb, jačati prevenciju, ranu dijagnostiku i poboljšati ishode liječenja, no ta je prilika u velikoj mjeri propuštena. Upravo zato ovaj fijasko s nepovučenim sredstvima nije samo pitanje financijske neučinkovitosti, nego pitanje političke odgovornosti i odnosa prema javnom zdravlju. Kada se propusti prilika ovakvih razmjera, šteta se ne mjeri samo u milijunima eura, nego u godinama života koje su se mogle spasiti.
Zaostatak Hrvatske u povlačenju europskih sredstava otvara pitanje gdje leži stvarna odgovornost – na resornim ministrima, na sustavu ili na kombinaciji oboje. Istovremeno, Europski parlament može odigrati važnu ulogu u pružanju podrške i usmjeravanju zemalja prema učinkovitijoj realizaciji projekata.
- Vlada i resorni ministri su ti koji postavljaju prioritete, određuju gdje će se usmjeravati sredstva i snose političku odgovornost za rezultate, odnosno izostanak rezultata. Kada se godinama ne povlače dostupna sredstva i kada se strateški dokumenti ne provode, to nije slučajnost, nego posljedica političkih odluka. Zamjena jednog ministra drugim bez promjene načina upravljanja ne znači ništa. Potrebne su strukturne promjene unutar sustava, jačanje kapaciteta, bolja koordinacija i jasna odgovornost na svim razinama. No bez jasnog političkog vodstva i preuzimanja odgovornosti na vrhu takve promjene ne mogu zaživjeti. Kao institucija koja ima nadzornu i zakonodavnu funkciju, Europski parlament može kontinuirano upozoravati na nejednakosti u ishodima liječenja raka među državama članicama, inzistirati na transparentnosti korištenja sredstava i zagovarati da se zdravstvo, a posebno onkološka skrb, zadrži visoko na europskoj političkoj agendi. Sve to i čini. No, Europski parlament ne može odrađivati posao hrvatske Vlade.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....