"Ova sezona bit će kritična za uzgajivače. Nećemo imati niti 40 posto krumpira za vlastite potrebe jer su prinosi bili ekstremno niski. Kod nas u Belici, na poljima bez navodnjavanja, a takva je, nažalost, velika većina, prinosi su iznosili između 10 i 12 tona po hektaru, dok bi u normalnim uvjetima trebali biti između 30 i 40 tona", ističe za Agroklub Mirjan Dodlek, predsjednik Udruge međimurskih proizvođača merkantilnog krumpira, koja okuplja oko 60 članova.
Ova nesigurnost, u kombinaciji s klimatskim šokovima, dovela je do ozbiljne krize samodostatnosti. Dok je u normalnim godinama Hrvatska pokrivala oko 60 posto svojih potreba za ovim povrćem, ekstremno sušna 2025. godina promijenila je tu statistiku.
"Povrh klimatskih nedaća, proizvođače guši nemilosrdna ekonomija. Troškovi proizvodnje rastu na tjednoj bazi, dodatno potaknuti globalnim nestabilnostima i ratom u Iranu koji je poremetio cijene naftnih derivata", dodaje Dodlek.
Globalno tržište i konkurencija
Kvaliteta zemljišta u Međimurju je neosporno važna, ali temperatura je ta koja u konačnici diktira pravila igre. Proizvođači, koji prema podacima iz upisnika obrađuju oko 1600 hektara pod krumpirom, ne teže samo tonama po hektaru pod svaku cijenu. Naime, udruga pokriva oko 60 posto tih površina, što je otprilike 1000 do 1100 hektara, a njihova je strategija – kvaliteta ispred kvantitete.
"Postizanje ekstremno visokih prinosa od 60 ili 70 tona po hektaru često znači drastičan gubitak kvalitete. Prekomjerno ‘pumpanje‘ krumpira dušikom i vodom izravno šteti njegovu vanjskom izgledu, postojanosti, konzistentnosti, ali i onome najvažnijem – okusu i mogućnostima dugotrajnog skladištenja", napominje naš sugovornik.
Budući da su poljoprivrednici izravno ovisni o gorivu, to se lančano prelijeva na cijene zaštitnih sredstava, sjemenskog materijala i gnojiva. Cijene plavog dizela i umjetnih gnojiva postaju nepredvidive, dok ciklus njegove proizvodnje traje gotovo dvije godine.
Plavi dizel poskupio za više od trećine – koja mu je cijena?
"Naš ciklus, od prve investicije u rujnu ili listopadu do finalne naplate, traje skoro dvije godine. Dvije godine se moraš financirati dok cijene repromaterijala skaču na tjednoj bazi. Sadnja kreće u travnju, berba u kasno ljeto i jesen, a krumpir ostaje u skladištu do lipnja iduće godine. To je ogroman pritisak na likvidnost", opisuje financijsku iscrpljenost svojih kolega.
U takvim uvjetima domaći proizvođači se ne bori samo s uvozom mladog krumpira iz Egipta ili Cipra, već i s agresivnim plasmanom tržnih viškova iz Zapadne Europe.
"U zemljama poput Nizozemske, Francuske, Njemačke, Poljske i Belgije proizvodnja je u 2025. godini porasla za 5 posto u hektarima i čak 8 posto u količini u odnosu na 2024., što su povećanja mjerena u milijunima tona. Dodatni potres na globalnom tržištu izazvale su Kina i Indija, koje su drastično podigle svoje prerađivačke kapacitete i jeftinom robom istisnule europske proizvođače s tržišta Sjeverne i Južne Amerike", pojašnjava ovaj proizvođač.
Zbog tih poremećaja, u Europi ostaju enormni viškovi koji se po ekstremno niskim cijenama izvoze iz velikih država kako bi one na svom matičnom tržištu zadržale stabilnu cijenu za svoje farmere.
"Njih uopće ne interesira što takvom politikom uništavaju nas u Hrvatskoj, ali i kolege u Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji, Bosni, Rumunjskoj i Bugarskoj", upozorava.
Navodnjavanje i uređenje zemljišta
Jedini realni spas vide u navodnjavanju i uređenju zemljišta, ali ti procesi u Međimurju teku "puževim korakom". Komasacija zemljišta, koja je bila pokrenuta prije tri-četiri godine, potpuno je stala i njezina je sudbina nepoznata.
"Pitanje navodnjavanja međimurskih polja vuče se još od 2010. ili 2011. godine, a projekt je u međuvremenu tri puta preprojektiran, što objašnjava zašto sve toliko dugo traje", kaže Dodlek.
Danas je fokus na prvoj fazi koja obuhvaća 370 hektara. U siječnju ove godine uspjeli su prikupiti 72 posto obvezujućih potpisa vlasnika parcela, čime su prešli zakonski prag od 70 posto potreban za prijavu na EU fondove. Bio je to golem administrativni pothvat s obzirom na rascjepkanost polja i ogroman broj vlasnika koji su morali potpisati predugovore o korištenju i plaćanju vode.
"Nakon što se odustalo od prvotnih ideja o otvorenim kanalima i vodi iz akumulacijskog jezera Kuršanec, sada se ide na sustav sa šest bušotina. Dvije pokusne su već napravljene na Belici, a radit će se još četiri. Sve će to biti povezano u jednu veliku zajedničku pumpnu stanicu koja će zatvorenim cjevovodom potiskivati vodu do polja, gdje će šahte biti raspoređene svakih 50 do 100 metara kako bi se proizvođači mogli prikopčati sa svojim vodomjerima. Iako je navodno odobreno 4,5 milijuna eura za izgradnju, realno ne vjerujem da će sustav biti u funkciji prije 2030. godine", zaključuje Mirjan Dodlek.
Nakon ove prve dionice, u planu su i druga i treća faza, koje bi trebale obuhvatiti ukupno nešto više od 1000 hektara. Do tada, međimurski će proizvođači i dalje ovisiti o milosti neba i izdržljivosti novih sorti, boreći se za opstanak kulture koja je othranila generacije, dok statistike neumoljivo pokazuju kako Hrvatska polako gubi bitku za vlastiti krumpir.
Nove sorte
U potrazi za opstankom, proizvođači u Međimurju isprobavaju nove sorte krumpira: hind, armin, abalone i bernice. S druge strane, actrice je trenutno najzastupljenija (30-35 posto proizvodnje) i prisutna zadnjih sedam do osam godina.
"No da bi se stvorila i potvrdila sorta koja je doista prilagođena specifičnim uvjetima međimurskog podneblja i zahtjevima modernih skladišta, potreban je proces testiranja od najmanje pet do šest godina", pojasnio nam je.
Svaka sorta ima svoj biološki i komercijalni vijek trajanja, obično između 20 i 25 godina, nakon čega, uslijed učestalog oplemenjivanja, počinje gubiti "dah" na tržišnoj stazi. U svijetu gdje Nizozemci diktiraju tempo kao vodeći svjetski proizvođači sjemenskog materijala, i to ne samo krumpira, već i cjelokupnog povrća i cvijeća, hrvatski su poljoprivrednici postali dio globalnog laboratorija u kojem se traži odgovor na sve ekstremnije vremenske uvjete.
"Mi na našem području isprobavamo novi sortiment jer ne možete znati je li određena sorta koja je dobra, primjerice u Sloveniji ili Njemačkoj, pogodna i za hrvatsko tržište. Najviše to ima veze s vrstom tla, ali prvenstveno s vremenskim uvjetima, odnosno ovim ekstremima s temperaturom koja je glavni čimbenik svega. Možete vi u Nizozemskoj, gdje svaki tjedan padne kiša ‘po receptu‘ i temperatura ne prelazi 27 ili 28 stupnjeva, dobiti i 100 tona uz navodnjavanje, ali taj isti sistem kad posadite u Hrvatskoj nećete dobiti niti 30 ili 40 tona", zaključuje Dodlek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....