Neki političari smrtno se uvrijede kad čuju onu kafićko-populističku mudrost u stilu – "svi su oni isti!". Neki s pravom, a neki se, po svemu viđenom, nemaju pravo ljutiti na takve, često paušalne opaske. Evo, recimo, Sandra Benčić iz Možemo!. Ona se više nema pravo ljutiti kad je netko stavi u kategoriju vulgarnih političara. Onih koji vrijeđaju političke protivnike u nedostatku argumenata ili osnova političke pristojnosti, svejedno. Ili se to ipak može opravdati?! Naravno da može, ako ste od onih licemjera kojima gadosti "naših" ne smetaju, dok u gadarijama neistomišljenika vide naznaku fašizma, nacizma, ustaštva, i kako to već ide...
Duh Milana Bandića
Jedna od ključnih poruka koje su se mogle izvesti iz dosadašnjeg djelovanja političara nekadašnje aktivističke zeleno-lijeve platforme, danas stranke Možemo!, mogla bi glasiti – nismo svi isti. Netko će reći da su u tom stavu, u kojemu je bilo i prizvuka elitizma, bili toliko revni da su zbog toga možda propustili i priliku za svrgavanje HDZ-a s vlasti na izborima u travnju 2024. godine. Naime, ekipa iz Možemo! je uoči tih izbora hladno "otfikarila" SDP kao mogućeg koalicijskog saveznika, očito ih ne priznajući kao "pravu ljevicu" ili "dovoljno lijevu" opciju. Tadašnji šef SDP-a Peđa Grbin govorio je otprilike isto što i današnji šef socijaldemokrata Siniša Hajdaš Dončić – red je da premijerski kandidat dođe iz redova jače stranke u toj koaliciji, dakle iz SDP-a... No, uslijedio je hladan tuš u vidu odbijenice iz Možemo!. Ponudili su SDP-ovcima tek "točkastu koaliciju", što je zvučalo kao svojevrsna ironija. Oporba je ostala razjedinjena, a HDZ je, kao što znamo, na kraju opet došao do željene većine, pobijedio treći put zaredom i formirao još jednu Vladu.
Upućeni kažu da se ta naglašena distanciranost "možemosa" prema svima očitovala čim su pobijedili na lokalnim izborima, kada su pokazivali nimalo pragmatičnu rezerviranost i prema zaposlenicima koje su zatekli u Zagrebačkom holdingu, ne vjerujući baš nikome, pa ni onima koji su im bili svjetonazorski bliski. Jer nikad ne znaš odakle će i iz koga "prokuljati" duh Milana Bandića! Otud i sve te priče o "sektaškom" djelovanju i zatvorenosti stranke. No mora im se priznati da su bili dosljedni u namjeri da pokažu da u politici – ipak nisu svi isti.
Dehumanizacija političkih protivnika
A onda je Sandri Benčić pukao film, pa je, iznervirana sapunicom i natezanjima na relaciji vlast – oporba oko izbora kandidata za Ustavni sud, odlazeći sa sjednice saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, provalila ono, jedva čujno: "Stoka." Naravno, to "stoka" odnosilo se na HDZ-ovce. Čuli smo mi iz Sabora i gore uvrede na račun neistomišljenika i političkih protivnika, ali ova je dokaz da iza političkog "elitizma" čelnice Možemo! stoji tek loše prikrivena – netrpeljivost. I odjednom je priča "nismo svi isti" pala u vodu.
Da stvar bude još gora, i da bi razina političke kulture u Lijepoj našoj bila na još većem gubitku, s ljevice su krenule zamjene teza, odnosno pravdanja u stilu "a znate li kako oni nas sve nazivaju?"; "ali oni kradu i lažu, krivi su za inflaciju"; "bolje stoka nego ‘lipa‘ i ‘radosti‘"... Sandra Benčić tvrdokorno je ostala pri svome: "Nemam potrebu ispričavati se HDZ-u. Jesu li se oni ispričali građanima za to što im govore da ne osjećaju inflaciju, a građani jedva preživljavaju? Jesu li im se ispričali za to da nema dostupne zdravstvene usluge?". A ispričat će se kad se oni ispričaju, pardon, kad sve to isprave... I tako dalje, i tako dalje. Kako bilo, Sandra Benčić je od sada zadnja koja će imati pravo zgražati se nad uvredama koje politički primitivci s desnice puštaju u javnost u nepravilnim razmacima. Uostalom, nije se ispričala niti kad se glava malo ohladila.
Ne znamo je li to isključivo njezina odluka ili su je tako savjetovali PR-ovci. Ali ako i jesu, loše su je savjetovali. Pogotovo ako gledamo dugoročno, iz perspektive doprinosa demokratskoj tradiciji i ionako uzdrmanoj političkoj kulturi u Hrvatskoj. Jer ovakve stvari sigurno utječu i na rast nepovjerenja u politiku i političare. Ili kako bi kazao slovenski sociolog, inače uvjereni ljevičar, Rastko Močnik, u svojoj kultnoj knjizi "Koliko fašizma?" (njega valjda ekipa iz Možemo! uvažava): "Masovno razočaranje stranačkom politikom (...) moglo bi postati jedan od značajnih činilaca pri rastakanju parlamentarne demokracije i ustavne države".
‘Za madraca, a ne mudraca‘
I zato ne bi smjelo biti izlike za ono što je jednostavno neobranjivo. Ma o kome se radilo. Ako se nećemo kolektivno praviti blesavi. Ovako, ono što bi u nekom obrnutom primjeru bilo tumačeno kao degradacija demokratskog dijaloga, udarac parlamentarizmu, možda i kao signal "puzajućeg fašizma" (dehumanizacija političkih protivnika itekako je svojstvena fašističkim režimima, a sjećamo se i kako su u ratu u Ruandi ekstremisti iz plemena Hutu manjinske Tutsije nazivali "žoharima", valjda kako bi njihovo ubijanje postalo "društveno prihvatljivije"), sada je, eto, postalo nešto što se može opravdati. Iako je to sa "stokom" primjereno kao i bilo koja druga uvreda ili, recimo, seksistička šala. Ili zapravo kao univerzalno pravilo vrijedi ona "Pakao – to su drugi" iz literature Jean-Paula Sartrea.
Sjetimo se samo koliko se bure podignulo kad je svojedobno Anto Kovačević suptilnošću seoskoga grubijana poručio Vesni Pusić da "žena nije stvorena za mudraca, nego za madraca"... Ili je tadašnja ljevica imala jednu vrstu kriterija, a danas neku drugu? Ili su uvijek vrijedili jedni kriteriji "za naše", a drugi "za njihove"? I svi su se samo pretvarali da im je ustvari stalo do izgradnje neke više dijaloga i njegovanja parlamentarne demokracije?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....