Vukovarska bolnica pretrpjela je tijekom tromjesečne opsade grada 1991. velika oštećenja, iako je na njezinu krovu bio znak Međunarodnoga Crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u nemogućim uvjetima u podrumu, prisjeća se vukovarska ratna liječnica Mirjana Semenić Rutko.
Život u opkoljenom i razrušenom Vukovaru u jesen 1991. godine bio je iznimno težak, nije bilo struje niti uredne opskrbe vodom i hranom. Živjelo se od dana do dana, a posebno su kao takvi bili posljednji dani obrane grada u kojem su mnoga lječilišta od neminovnog potražila spas u vukovarskoj bolnici. U tri mjeseca opsade liječeno je oko 4000 ranjenika, izvedeno oko 2250 operacija.
"Nije bilo dovoljno lijekova i medicinskih instrumenata, niti vode i hrane. Vode smo pred kraj imali po dvije litre dnevno, tako da smo odlučivali hoćemo li je popiti ili koristiti za kavu ili tuširanje", kaže Semenić Rutko, koja je u bolnicu došla u ljeto 1991. godine kao stažistica s osječke medicine, gdje je netom diplomirala.
I odmah je uletjela u pakao, a njezino stažiranje brzo je preraslo u liječnički posao u kojem je morala birati kojem će ranjeniku dati analgetik, a kojem će se to uskratiti.
"Bilo je strašno stresno raditi u tim uvjetima. Jedna od najtežih situacija bila je kada su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete. Gledate ga bespomoćnog i želite mu pomoći i činite sve da mu pomognete, ali znate da mu ne možete pružiti potrebnu skrb u takvim uvjetima. Bilo je dana kada je bio takav priljev ranjenika da ne znate kako ćete s njima, pa srećom i niste imali vremena razmišljati o emocijama", kaže.
Ističe da je vukovarska bolnica odigrala ključnu ulogu u obrani Vukovara. U tri mjeseca opsade tamo je liječeno oko 4000 ranjenika, a u iznimno teškim uvjetima izvedeno je oko 2250 operacija. Na bolnicu je dnevno padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i do 700 projektila.
Stanje je, kaže Semenić Rutko, postalo kaotično s prvim danima studenoga kada se gotovo osjećalo u zraku što se sprema jer obrana neće još dugo izdržati sve žešće nalete neprijatelja. Već je nedostajalo hrane pa se gledalo da ono malo prvenstveno podijele pacijentima, a liječnicima i medicinskom osoblju što ostane.
"Bilo je groznih trenutaka. Bolnica je znala biti toliko bombardirana da ste mislili da se približio kraj svijeta. U jednoj takvoj situaciji, jedan ranjenik je počeo pjevati "Glory, Glory, Aleluja" i svi su ga počeli slijediti. Bio je to iznimno emotivan trenutak u kojem smo bili toliko nemoćni, ali opet ujedinjeni", priča ratna liječnica.
Rat u Vukovaru pokazao joj je da ne postoje ljudske granice izdržljivosti.
"Budite se s mišlju da će danas sigurno biti bolje jer od onoga što se proživjelo jučer jer gore ne može, onda kako dan odmiče vidite da može biti još gore i traumatičnije, ali mehanički nastavite raditi jer jedino u tome vidite neki smisao koji vas još drži i tako podržite granice izdržljivosti do gotovo nemogućega", kaže.
Po ulasku pripadnika JNA u krug bolnice bila je uplašena kao i svi jer nije znala što će se dalje događati. Iz Vukovara je izišla s konvojem koji je 20. studenoga napustio grad.
Pozdravljali su se ‘vidimo se u Zagrebu‘, ali mnogi nisu tamo stigli
"Pozdravljali smo se ‘vidimo se u Zagrebu‘ ne znajući da mnogi neće dočekati sutra. Tek kada smo došli u Zagreb vidjeli smo da nekih nema, a kasnije smo saznali za njihovu tragičnu sudbinu i ubojstva na Ovčari", govori Semenić Rutko.
Prolazeći u konvoju kroz razrušeno Sajmište prema Negoslavcima, bila je šokirana razmjerima uništenja. "Kada sam vidjela tu silinu i brojnost vojske koja nas je okružila i mjesecima pokušavala ući u grad, shvatila sam da drugačije jednostavno nije moglo završiti", priča liječnica.
U rodni Vukovar vratila se 1999. godine. U ratnom Vukovaru izgubila je zaručnika, a otac i šogor završili su u srbijanskim logorima.
"Nakon povratka prvo sam radila u bolnici, a onda sam u vukovarskom Domu zdravlja osnovala Službu za primarnu zdravstvenu zaštitu žena. Nakon toga sam 2004. pokrenula vlastitu medicinsku ginekološku ordinaciju želeći doprinijeti Vukovaru, ali i dokazati sama sebi da život bez obzira na sve tragedije mora ići dalje. Nisam se željela prepustiti tuzi i žalovanju jer od toga nitko nema koristi."
Ne želim biti teret sama sebi ni svom sinu, niti živjeti u 1991. godini. Ali, zaboraviti ne smijemo i stalno moramo pričati o tome što se ovome gradu dogodilo 1991. godine koliko god nam je to bilo teško. Jer ako mi stariji ne prenesemo istinu na mlade naraštaje – tko će, kaže Mirjana Semenić Rutko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....