Svestrani Nikša Sviličić, čovjek koji je završio tri fakulteta, sveučilišni profesor, književnik, piše i pjesme za pjevače kao što su Neno Belan i Zdravko Čolić, bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji Hrvatske televizije "Nedjeljom u 2".
Sviličić je, među ostalim, govorio o tome kako on vidi znanje i obrazovanje te koliko je važna znatiželja, piše jutarnji.hr.
Često prijateljima i onima koji ga tek upoznaju ostavlja dojam kao da ima posebne sposobnosti, kao da im "ulazi u misli" s obzirom na pitanja koja im postavlja, te kako iz njih potom može izvući naizgled nemoguće informacije. Međutim, on tvrdi da mu takav opis "sve više smeta" jer zapravo to nije istina i nije moguće, piše HRT te dalje navode:
– Uz određene tehnike i metode, te određenu "kilometražu" bivanja u tome, uz spajanje određenih znanstvenih paradigmi koje imaju duboki smisao, kad ih prispodobite životu i nekim situacijama i kad to sve fino artikulirate, možete prizvati određenu vrstu iluzije da vam je netko ušao u glavu, ali naravno da nije – objasnio je.
Sviličić tvrdi da je ljepota u tome što zapravo postoje "zemaljski, znanstveni principi" pomoću kojih se može "stvoriti iluzija da se dogodilo čudo".
– Postoje načini kako se može vrlo suptilno i društveno prihvatljivo, bez dima i aure čuda, napraviti određenu iluziju – rekao je.
Spomenuo je da postoje ljudi, među kojima su i neki s kojima se druži, koji su u stanju izvesti slične rezultate, ali to onda i naplaćuju.
– Zato što oni smatraju da uloženo vrijeme i trud da se dođe do toga zahtijeva adekvatnu nagradu i nadoknadu – kazao je.
Znatiželja i djetinjstvo
Drži da je znatiželja kao osobina dobrim dijelom urođena, te da je nitko ne može kontrolirati jednostavnom odlukom "evo, ja ću sad biti znatiželjan", istaknuvši da ga je znatiželja pratila od najranijeg djetinjstva.
– Mene je zaista sve zanimalo kao klinca. Od onih klasičnih pitanja "tata, zašto avion leti" i slično, na koje moj otac nije baš imao adekvatne odgovore, ali možda je upravo izostanak tih odgovora mene kao dijete natjerao da neke stvari proučavam i gledam – kazao je.
Sviličić je istaknuo primjer s pamćenjem državnih zastava, nešto što mnoga djeca počnu učiti iz znatiželje i vrlo brzo svladaju i upamte sve zastave svjetskih država, ali ih potom, nakon nekoliko mjeseci, opet sve zaborave jer nisu napravili sljedeći korak k istraživanju – zašto te zastave imaju upravo takav oblik koji imaju.
– Zato što ih to više ne zanima. Mene je ipak zanimalo što znači onaj bijeli križ na švicarskoj zastavi, zašto je na zastavi Mongolije to što jest, koja je površina Mongolije, zašto se Ulaanbaatar tako zove i koja je površina Irana – opisao je.
– Te stvari onda kasnije zbog nekog razloga ostanu i one bivaju dodatni katapult u razvijanju novih želja da se nešto vidi, čuje i istraži – dodao je.
Tvrdi da bi bilo dobro uvesti nešto poput "sata radoznalosti" još u vrtiću, a kasnije u školama, te da bismo s tim nakon "20 do 30 godina imali dva do tri nobelovca".
– Da sam ja netko, ja bih zaista uveo u školu eksperimentalni program i kolegij koji se zove "radoznalost". To sada zvuči suludo, ali sve te neke ideje, od Julesa Vernea i podmornice Nautilus, to je današnja nuklearna podmornica, zvuče nevjerojatno, ali utvaram si i pretpostavljam da je točno – kazao je.
– Naravno da je to sad teško provjerljivo, ali dopustite mi taj poetski moment da to kažem – dodao je.
Gotova riba na tanjuru
Ocijenio je da, kad bi se djeca odmalena učila drugačijem pristupu učenju i shvaćanju stvari, za razliku od postavljanja "gotove ribe na tanjur", kasnije bi u životu imala drugačiji "softver" u glavi.
Sviličić je paralelno studirao i završio tri fakulteta te je u četiri godine položio čak 144 ispita.
– Stvar je u heuristici pristupa stvarima, znači u spoju hardvera i softvera. Naravno da sam ja morao izmišljati da sam bolestan da bih stigao na vježbe jednog fakulteta koje su u devet sati, a na drugom ih imam u 10:30, to je fizički bilo nemoguće – objasnio je.
Rekao je da je uvijek bio na granici dobivanja potpisa za izlazak na ispit zbog dolaznosti, te se stoga morao služiti "različitim metodama kako bi uspio to sve pomiriti".
– Nekad su neki profesori čak i znali za moju ambivalentnost interesa, a neke je nerviralo pa nisam nailazio na simpatije, a očekivao sam da hoću. Međutim, kod nekih jesam i, u svakom slučaju, ispalo je dobro – rekao je, piše jutarnji.hr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....