Koliko zdravstvena zaštita doista košta građane, i tko na kraju snosi najveći teret?
Prema podacima Eurostata, kućanstva u Europskoj uniji izravno iz vlastitog džepa financiraju oko 15 posto ukupne potrošnje za zdravstvo. Drugim riječima, za svakih 100 eura zdravstvenog računa građani u prosjeku sami plate 15 eura. Ostatak dolazi iz obveznih doprinosa za zdravstveno osiguranje, koji čine 51 posto ukupne potrošnje, te iz državnih proračuna, koji sudjeluju s oko 30 posto. Iza tog europskog prosjeka, međutim, kriju se velike razlike među državama.
Prema podacima Eurostata za 2024. godinu, odnosno najbližu dostupnu godinu, udio izravnih plaćanja kućanstava u ukupnoj zdravstvenoj potrošnji kreće se od 8,5 posto u Luksemburgu do čak 35,5 posto u Bugarskoj. Iznad 30 posto bilježe i Latvija s 35,1 posto, Grčka s 34,3 posto, Srbija s 32,1 posto, Litva s 31,4 posto te Bosna i Hercegovina s 31 posto, prenio je Euronews.
Hrvatska ispod prosjeka EU-a
Riječ je uglavnom o zemljama istočne i južne Europe, gdje su javni paketi zdravstvenih usluga uži ili su zaštitni mehanizmi slabiji. Zdravstveni ekonomisti upozoravaju na to da u državama s manjim opsegom javno pokrivenih usluga i slabijom socijalnom zaštitom veći dio troška pada na građane. U pojedinim sustavima, poput bugarskog, osobe koje ne uplaćuju doprinose mogu ostati bez javnog pokrića i tada cjelokupnu zdravstvenu skrb plaćaju same.
Na suprotnoj strani ljestvice nalazi se skupina zemalja s najnižim udjelima izravnih plaćanja. Hrvatska, prema podacima Eurostata, bilježi udio od 9,4 posto, što je znatno ispod prosjeka Europske unije od 14,6 posto i svrstava je među države s najmanjim relativnim opterećenjem građana. Niže udjele imaju samo Luksemburg s 8,5 posto i Francuska s 8,9 posto, dok su odmah iza Hrvatske Irska s 10,6 posto i Njemačka s 10,7 posto. Takav rezultat upućuje na relativno široku pokrivenost javnim zdravstvenim osiguranjem te snažnu ulogu obveznog i dopunskog osiguranja u pokrivanju participacija. Hrvatski model, temeljen na obveznom zdravstvenom osiguranju uz dodatne mehanizme zaštite ranjivih skupina, prema ovom pokazatelju građanima pruža solidnu financijsku zaštitu.
Kada se, međutim, promatraju apsolutni iznosi, slika dobiva dodatnu dimenziju. Prema podacima Eurostata za 2023. godinu ili najbližu dostupnu godinu, prosječni građanin Europske unije godišnje iz vlastitog džepa za zdravstvo plati 542 eura. Raspon među 34 analizirane europske zemlje iznimno je velik. U Moldaviji je taj iznos 116 eura, u Hrvatskoj 136 eura, dok u Belgiji doseže 1176 eura, u Norveškoj 1158 eura, a u Švicarskoj čak 2396 eura godišnje. Hrvatska tako ima najniži nominalni iznos među državama članicama Europske unije uključenima u analizu.
Realno opterećenje
Nominalni iznosi ne odražavaju u potpunosti stvarno opterećenje kućanstava, zbog čega Eurostat koristi i pokazatelj standarda kupovne moći (PPS), koji omogućuje usporedbe uzimajući u obzir razlike u razini cijena i dohotka među državama. Kad se izdaci preračunaju u PPS, razlike među zemljama se smanjuju, a ponekad se mijenja i njihov relativni položaj. Primjerice, u Bugarskoj izravna plaćanja iznose 413 eura, ali 740 PPS-a, što pokazuje da je realno opterećenje građana veće nego što sugerira nominalni iznos.
U hrvatskom slučaju to znači da podatak od 136 eura godišnje po stanovniku, iako znatno niži od prosjeka EU od 542 eura, u odnosu na domaću kupovnu moć ima veću težinu nego što bi isti iznos imao u bogatijim članicama poput Francuske ili Njemačke. Budući da su prosječne plaće niže, svaki izdvojeni euro relativno više opterećuje kućni budžet. Istodobno, ukupna zdravstvena potrošnja po stanovniku u Hrvatskoj također je ispod europskog prosjeka, što znači da je i osnovica iz koje se računa udio izravnih plaćanja manja, pa se nominalne razlike dodatno ublažavaju kada se promatraju kroz standard kupovne moći.
Razlike među državama uvelike proizlaze iz strukture zdravstvenih sustava, odnosno iz opsega javno pokrivenih usluga, razine participacija, pokrivenosti lijekova i dentalne skrbi te mehanizama zaštite kroničnih bolesnika i socijalno ugroženih skupina. Zemlje poput Francuske, Njemačke i Švedske imaju široke javne pakete usluga i snažne zaštitne mehanizme, dok države s visokim udjelima izravnih plaćanja često imaju uži opseg pokrića i slabiju zaštitu od takozvanih katastrofalnih zdravstvenih troškova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....