Hoće li javni istup odnosno priopćenje koje su potpisali predstavnici Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a u povodu mimohoda navijača u Kninu na Dan "Oluje", u kojemu je, umjesto službene državne, bila istaknuta zastava HOS-a, uz dizanje desne ruke i veličanje totalitarnih režima, biti još jedno šaptanje gluhom ili će trenutno najodgovornije pojedince i institucije hrvatske države potaknuti da se podsjete što je Franjo Tuđman, na kojega se danas mnogi pozivaju, govorio o glorificiranju NDH, o stranačkoj vojsci HSP-a i zašto je tu vojsku zabranio, a njezinim pripadnicima ponudio da prijeđu u HV? Hoće li, poslije puštanja zloduha iz boce, poduzeti što je potrebno da ga u bocu trajno vrate, bocu začepe i zauvijek isključe iz javnog prostora kako teško stečenoj, samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj ne bi nastavljao opasno štetiti.
Ovaj osvrt počet ćemo iz nešto drukčijeg fokusa od uobičajenoga i pokušati odgovoriti na pitanje što je to presudilo da su Hrvati poslije stoljetnih težnji u posljednjoj dekadi drugoga milenija ipak uspjeli stvoriti i od velikosrpske agresije obraniti svoju državu. Svakome tko je bio svjedok toga vremena odgovor je jasan. Prvi put otkako se u povijesti Hrvati spominju, te uistinu povijesne 1990./1991. godine dogodilo se da nije došlo do podjele u hrvatskom korpusu, da su se svi uhvatili za isti štap. Kada je krenula velikosrpska oružana agresija, zajedno su, sa skromnim oružjem, ali sa srcima koja su kucala kao jedno, u isti rov stala djeca partizana, ustaša i domobrana, povjeravajući međusobno živote, odlučni da će onemogućiti Slobodana Miloševića u prisvajanju hrvatske zemlje kako bi stvorio "veliku Srbiju". Zajednički su rekli "Nećeš, razbojniče!" i stali u obranu Hrvatske spremni dati svoje živote. U početku su to radili kroz tadašnji MUP, dijelom i kroz paravojne postrojbe, a onda kada su se stekli uvjeti, Hrvatska je formirala svoju legalnu vojnu silu. Za paravojnim postrojbama više nije bilo potrebe pa tako ni za HOS-om. Koji je ustrajao biti vojnom postrojbom jedne stranke, koja je, potičući nasljeđe poraženih kvislinga iz Drugog svjetskog rata, radila toliko štete međunarodnom ugledu mlade hrvatske države da je dr. Franjo Tuđman bio prisiljen sve to zaustaviti ostavljajući im izbor da se sklone ili uklone.
U čijem je političkom interesu HSP radio s HOS-om, može se samo nagađati. U interesu Republike Hrvatske svakako nije. Što bi se dogodilo da su te 1990. i 1991. godine i druge stranke formirale svoja vojna krila? Što bi u tom slučaju bilo od hrvatskog jedinstva koje je donijelo na demokratski način izborenu i oružjem obranjenu modernu hrvatsku državu? Bi li se te stranačke vojske suprotstavile velikosrpskom agresoru ili bi se međusobno klale i ubijale? Ne treba biti previše pametan za odgovor da od Hrvatske ne bi ostalo ni "h" da su druge stranke slijedile pravaše.
Javno je komuniciran podatak da je HOS imao najviše 3000 pripadnika. Ako u Hrvatskoj imamo pola milijuna osoba s braniteljskim statusom, među njima su pripadnici HOS-a zastupljeni s nešto više od pola promila? Je li to uistinu bila vojna snaga koju se danas glorificira i čija se zastava u organiziranim kolonama pretpostavlja službenoj zastavi Republike Hrvatske. Zastavi države kojoj iz takvih redova i kolona posprdno zamjeraju što se u preambuli Ustava poziva i na antifašizam koji je kroz partizanski pokret na kraju Drugog svjetskog rata Hrvatsku svrstao na stranu pobjednika.
Da su saveznici priznali četnike Draže Mihailovića, obnovila bi se Kraljevina Jugoslavija. Gdje bi u tom slučaju bili Hrvati i Hrvatska? Ali kako bi se "zamutilo", u javnosti se neće priznati da su zahvaljujući upravo partizanskom pokretu Hrvatskoj vraćeni svi dijelovi koje je ranije uzela Italija ili joj ih je Ante Pavelić darovao kada su ga instalirali za poglavnika. Vraćena joj je i Dalmacija, kolijevka hrvatske državnosti.
Na kraju još nešto: nedopustiva su i neprihvatljiva podmetanja u izjednačavanju antifašističke pripadnosti hrvatskog naroda kroz partizanski pokret i komunističke vlasti koja je zlouporabom partizanskog pokreta uspostavila totalitarni režim, ostavljajući u poraću Hrvatske nebrojene tragove zločina. Isto tako valja reći kako je još za trajanja antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu među partizanima itekako bilo zločinaca jednako kao što su vrijedne tolike spoznaje iz kojih je za svakog moralnog i čestitog pojedinca proizlazila činjenica da svi ustaše, čak ni velika većina, nisu bili zločinci, ali ustaška je vlast neupitno bila zločinačka. Zar netko zdravog razuma danas u modernoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj može prizivati takvu vlast? Osim ako se time želi busati u "domoljubna" prsa kako bi se prikrilo da je ljubav prema novcu iznad ljubavi za Hrvatsku. To su javno pokazali i dokazali poreznici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....