Bivša ministrica kulture u Vladi premijera Zorana Milanovića te teoretičarka književnosti Andrea Zlatar Violić preminula je u 66. godini života. Rođena Zagrepčanka, nakon završene klasične gimnazije studirala je komparativnu književnost, filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je dobitnica Rektorove nagrade i boravila je na kraćim stručnim stipendijama u inozemstvu.
Godine 1988. magistrirala je iz područja književnosti na temi Marulićeve "Davidijade" a 1992. obranila doktorsku disertaciju (tema "Modeli srednjovjekovne autobiografije: ispovijest i životopis"). Godine 1986. zaposlila se na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovala je na nizu znanstvenih skupova iz područja povijesti i teorije književnosti, piše Jutarnji list.
Usporedno sa znanstveno-nastavnom djelatnošću bavila se publicistikom, izdavačkom i uredničkom djelatnošću; prvo kao urednica kulture u "Studentskom listu" i na Omladinskom radiju (Radio 101), a potom i kao urednica u časopisima "Gordogan", "Vijenac"‘ i "Zarez".
Autorica je niza znanstvenih radova, kao i knjiga "Istinito, lažno, izmišljeno. Ogledi o fikcionalnosti" (1989.), "Marulićeva ‘Davidijada‘ (1991.), "Autobiografija u Hrvatskoj" (1998.), "Ispovijest i životopis" (2000.), "Tijelo, tekst, trauma" (Zagreb, Ljevak 2004.) te "Prostor grada, prostor kulture, Zagreb" (Naklada Ljevak, 2008.).
Bila je članica Društva hrvatskih pisaca i Hrvatskoga P.E.N.-a. Dobila je i odlikovanje Orden viteza književnosti i umjetnosti francuske Vlade.
Politika i pad
Kao političarka djelovala je kroz HNS. Ministricom kulture postala je krajem 2011. godine, a tu je dužnost obnašala do ožujka 2015., kada je podnijela ostavku i vratila se fakultetskim obvezama. No samo nekoliko mjeseci nakon toga doživjela je tešku nesreću. Pri padu s visine u Trstenom stradala joj je noga, a ozljeda je iziskivala operaciju, izvijestio je tada Jutarnji list.
"Došli smo uvečer do Trstenog, raspakirali se, družili. Rano ujutro sjela sam na zidić terase koja nema ogradu, slušala barke koje dolaze u luku, osluškivala glasove prvih ribara... U jednom trenutku, nakon što mi je s noge pala šlapa, jednostavno sam izgubila ravnotežu i zakoturala se preko krova. Naravno, moja težina svemu tome sigurno je pridonijela, no sretna okolnost bila je što sam pala na kosi krov, a nakon toga na divlju maslinu koja je federirala moj pad. Stradao je tu i jedan manji hibiskus, a na kraju sam završila ispod čempresa na mekoj zemlji. To me zapravo spasilo jer da sam pala na beton, ne vjerujem da bismo danas ovdje razgovarale", prepričala je iduće godine u veljači Zlatar Violić u sklopu intervjua za Globus, u kojem je progovorila i o procesu oporavka, koji je i dalje bio u tijeku.
Barem mentalno, to razdoblje joj je olakšavala dobro znana uzdanica – literatura.
"Čitala sam puno i u toplicama, ali uglavnom krimiće, i to zato što vas oni zbog fabule izoliraju od vanjskog svijeta. Tad sam bila osamljena, nesamostalna, nisam mogla hodati niti s hodalicom, a svijet literature strahovito mi je pomagao", ispričala je novinarki Dori Koretić, kojoj je priznala i da ju je nesreća promijenila puno više nego politički pad.
"Tad sam se prvi put u životu susrela s pravim egzistencijalnim strahom jer sam prije toga vjerovala da se sve može. Ipak, svjesna sam ograničenja i toga da nam ništa nije dano. Izrazito sam nestrpljiva, ovnica po horoskopu, a stvari volim dovršavati u roku, makar i loše. Najviše energije tijekom liječenja morala sam uložiti u to da nadvladam svoj karakter", otkrila je.
Komentirajući pak politički pad, naglasila je da nije prekršila zakon, već jednu Vladinu odredbu, no i da je ostavka bila čin profesionalne etike, navodi Jutarnji list.
"... politička šteta bila je posljedica nepoštovanja uredbe o načinu poslovanja sa službenim karticama, i to je doista bio razlog za ostavku, to više što je javna reakcija bila i više nego neugodna. Nisam pratila sve što se tada o meni pisalo. I moj mazohizam ima granica. Nisam oštetila proračun niti se ijedna kuna potrošila nenamjenski, ali novac sam umjesto na blagajnu vraćala odbijanjem od plaće što nije bilo u redu prema strogim računovodstvenim uputama", rekla je.
Usprkos načinu na koji je njezin ministarski mandat završio, nije požalila što se uključila u izvršnu vlast. Bila je uvjerena da bi, da to nije pokušala, žalila cijeli život.
"Sigurno bi bilo ljudi koji bi bili uspješniji od mene, ali bilo bi i onih koji bi bili lošiji. Jednom sam za vrijeme Račanove Vlade odbila pomoćničku funkciju u Ministarstvu znanosti jer su me već tada puno više zanimali kultura i Grad nego znanost kojoj sam po zaposlenju pripadala. To sam odbila, ali ovo nisam i nije mi žao, čak niti u paketu sa svime što se dogodilo", rekla je, dodavši i da misli da je u njenom mandatu bilo puno slobode. Novca možda i ne, ali slobode svakako da, barem u stvaralačkom smislu:
"Pripadam ljudima koji misle da novac treba davati inovativnim projektima za koje ne znamo hoće li biti uspješni ili neće. Zagovaram to da je kultura javna potreba, kao i obrazovanje, zdravstvo i socijalna sigurnost. Stoga mora biti financirana iz javnih sredstava".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....