Dva dana uoči ceremonije dodjele Oscara u Los Angelesu, u Beogradu je umro čovjek koji je više od svih želio da hrvatski kratki film „Čovjek koji nije mogao šutjeti” dobije zlatni kipić. Darko Buzov to je želio zacijelo više i od redatelja Nebojše Slijepčevića. Jer glavni lik Slijepčevićeva filma je Darkov otac Tomo Buzov.
Darko Buzov umro je 27. veljače, na isti dan kada je prije 32 godine na željezničkoj stanici u Štrpcima ubijen njegov otac. Da je poživio još dva dana, mogao je vidjeti hoće li Akademijini glasači u Los Angelesu razumjeti zašto njegov otac tog 27. veljače 1993. na stanici u Štrpcima nije mogao šutjeti, iako je znao da ga pobuna može koštati života, što se i dogodilo.
Tomin sin vjerojatno je u ovih 32 godine milijun puta izvrtio u glavi kako je tekao i izgledao posljednji dan njegova oca. Moguće je da ga je pritom donekle mučio i kompleks krivnje – iako nije ništa kriv – naprosto zato što je te 1993. bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici.
Da nije bio vojnik u Podgorici, otac tog jutra ne bi sjeo u vlak Beograd-Bar da ga posjeti, i kada su u Štrpcima u četiri popodne u vlak ušle te srpske paravojne snage da po kupeima nasilno legitimiraju ljude, te izdvajaju i izvode muslimane – koje će potom pobiti i baciti u Drinu - oca u tom vlaku ne bi bilo i otac bi ostao živ.
A opet, mogao je dalje razmišljati Darko Buzov, otac je svejedno ostao ostati živ, samo da se nije pobunio zbog izvođenja muslimana. Samo da je šutio. On nije bio musliman: da je šutio, kao što su svi drugi u tom vlaku šutjeli, ništa mu se ne bi dogodilo. Ali to onda ne bi bio moj otac.
Balkansko stanje uma
Koliko god bio ponosan na njegovu veličanstvenu gestu, nije isključeno da je Darko Buzov u ova tri desetljeća povremeno i zamjerao ocu što nije odabrao šutjeti i što se jedini u vlaku pobunio protiv slijepe sile i nepravde, riskirajući i žrtvujući vlastiti život za druge. No, sudeći po intervjuu koji je lani u lipnju dao za beogradski NiN, očito je da je prevladao ponos na oca:
„Moj otac Tomo Buzov rođen je 1940. u Kaštelima kod Splita. Rastao je kao siroče, oca su mu ubili ustaše u Drugom svjetskom ratu, jer je djed, iako Hrvat, odbio ići s njima. Kasnije je moj otac, umirovljeni oficir JNA, koji je život proveo na Novom Beogradu, u Bloku 23, otet u Štrpcima i ubijen. Nije htio šutjeti i gledati u pod kao 500 drugih putnika, već je pokušao zaštititi druge. I ja bih danas postupio identično kao moj otac”, rekao je Darko Buzov prije devet mjeseci.
S obzirom na veličinu i humanistički značaj pobune Tome Buzova, pomalo je nestvarno i beskrajno tužno da mnogi ljudi na ovim prostorima nikad nisu čuli za ovog čovjeka. On nije službeni heroj niti u jednoj bivšoj republici, iako bi o njegovom herojskom djelu morali učiti mladi iz svih bivših republika, a današnjih neovisnih postjugoslavenskih država. A i šire.
„On je čovjek koji je napravio jedan stvarno junački čin, izgubio je život pritom, a zaboravljen je, prešućen je, zato što on ne pripada ni u jedan nacionalistički narativ postjugoslavenskih država. On je Hrvat koji je živio u Srbiji, a dao je život štiteći Bošnjake. Nije se borio ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, ni za Bosnu, ni za Jugoslaviju, ni za što se nije borio, nego za ljude. I to je vjerojatno razlog zašto ga nije imao tko slaviti”, rekao je nedavno autor filma Nebojša Slijepčević.
Drugim riječima, na djelu je „balkansko stanje uma”. Tomo Buzov je izdajnik i za Hrvate i za Srbe: za Hrvate jer je kao pripadnik JNA, makar i umirovljeni, nakon 1991. ostao u Beogradu, a za Srbe jer se suprotstavio srpskim paravojnim formacijama. A Bošnjacima nije izdajnik, ali kako nije ni musliman, nekako su ga smetnuli s uma.
Život između ustaša i četnika
„Moj otac je bio Jugosloven. Kada je ostao siroče, moja baba se s njim i još dvoje djece preselila u Slavoniju da gradi prugu, kako bi se prehranili. Otac je završio osnovnu školu u Otoku, selu pored Vinkovaca, upisao Vojnu gimnaziju u Kraljevu. Dobio je prekomandu u Baru, tamo je upoznao moju mamu i nakon desetak godina nove prekomande - Pančevo, Batajnica, pa u Beograd”, pričao je Darko Buzov u tom intervjuu za Nin, ustvrdivši da njegov otac „nije priznavao nacije”.
„I nije sebe smatrao Hrvatom. Bio je, kao što sam rekao, Jugosloven, oficir JNA. Godinama nakon otmice u Štrpcima, razne nevladine organizacije su nas salijetale, htjele su da insistiramo na tezi da su Srbi ubili mog oca jer je Hrvat. A istina je da je moj otac Jugoslaven. Nisu ga ubili zato što je Hrvat, već zato što nije htio šutjeti pred zlom”, rekao je Darko Buzov.
Kako vidimo, život Tome Buzova ogledan je primjer balkanskog fatuma. Oca su mu u Drugom svjetskom ratu ubili ustaše, iako je bio Hrvat, ali nije mogao podnijeti njihovu politiku prema Srbima. A njega su u sljedećem ratu ubili četnici jer nije mogao podnijeti njihov odnos prema Bošnjacima, iako nije bio Bošnjak. Tomo Buzov svoj je život, dakle, proveo između ustaškog i četničkog zločina, između hrvatskog i srpskog nacionalizma, kao pravi reprezent jugoslavenske sudbine.
I ima neke poetske pravde i logike u činjenici da je taj herojski ljudski i antifašistički, ali i samoubilački čin u toj fašističkoj situaciji u vlaku na stanici Štrpci poduzeo upravo jedan iz tog nestalog plemena Jugoslavena, jedinog u povijesti Balkana koje je doktrinarno smatralo da je bratstvo i jedinstvo tolika svetinja da pred njenim gaženjem čovjek ne može šutjeti.
Život je duboko nepravedan i zlo često pobjeđuje, a mnogi se ne usude na „prkos moćnome, zaštitu slabome” – upravo zbog tog straha zlo tako često trijumfira - ali uvijek nas netko podsjeti kakvi bismo kao ljudi i kao vrsta mogli biti. Nekad to bude Hrvat, nekad Srbin, nekad Židov, nekad Arap, a nekad, kako vidimo, i čovjek s Atlantide. Gospodo iz Akademije, na vama je red da to prepoznate. Pišem Los Angeles, pamtim Štrpci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....