Na današnji dan 2000. godine preminuo je Vlado Gotovac, političar, književnik, filozof i govornik koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti, ali danas, na 25. godišnjicu smrti ovog velikana rodom iz Imotskog, nismo zamijetili da su ga se vodeći politički lideri u državi sjetili. Možda zato što je Gotovac bio svoj, toliko velik i slobodan da mu nije trebala politička pozadina. No, sjetila ga se novinarka Anita Malenica, sada članica Vijeća za elektroničke medije i naša bivša kolegica koja je s njim napravila seriju intervjua.
Evo što je na Facebooku napisala u povodu godišnjice smrti Vlade Gotovca:
"Umoran sam. Još jedna godina prolazi. Sve je manje mogućnosti da ostvarim svoje planove. Umrijet ću, to je sigurno, ne napisavši svoje najvažnije knjige." (Vlado Gotovac)
Umro je u Rimu na današnji dan 2000. g. Zatekla sam se u novinarskoj sobi u Saboru kad me nazvala Simona i priopćila mi vijest. Počela sam plakati. Kolegama sam rekla što se dogodilo i svi su mi spontano izražavali sućut, znajući da mi je Vlado bio poput djeda ili oca, odnosno da mi je bio učitelj i mentor, a onda su zvali redakcije i javljali vijest. Dok je mogao govoriti, čuli smo se redovito telefonski u Rim. "Hrvatska da, ali kakva?" – njegova je misao koja me stalno prati.
To je čovjek koji je plakao kada je potres pogodio Asissi. To je čovjek koji je ljubio Hrvatsku ne mrzeći druge, pa ni one koji su ga osudili na šest godina zatvora i dvadeset godina društvene izolacije. To je čovjek koji je održao antologijski govor pred komandom JNA, obraćajući se majkama, i napisao: "Ne mogu pristati na to da je ovaj Domovinski rat samo krvava provincijska epizoda na rubu bogatog svijeta Zapada. Ja znam i ja vjerujem, između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio."
Fališ, prijatelju, ne samo meni, nego cijeloj domovini nedostaje tvoja mudrost. Ljudi, čitajte Crvenu kugu, Isto, Autsajderske fragmente, Moj slučaj, Princip djela, Čekati sjevernije, Poetiku duše, te Znakove za Hrvatsku i Razvijanje pjesme."
Čuveni govor
Gotovac je rođen u Imotskom 18. rujna 1930., a preminuo je 7. prosinca 2000. u Rimu.
Zbog promicanja ideja hrvatskog proljeća 1971. završio je u zatvoru, a početkom 90-ih stao je na čelo Matice hrvatske te je ubrzo ušao u politiku. Izabran je za predsjednika HSLS-a, da bi kasnije osnovao i vlastitu Liberalnu stranku. Godine 1997. kandidirao se za predsjednika Hrvatske, ali završio je na trećem mjestu, iza Franje Tuđmana i Zdravka Tomca.
Tijekom predizbornog skupa u Puli napao ga je pijani pripadnik gardijske brigade s Brijuna. Dok su ga odvodili, mediji su izvijestili da je vikao: "Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!"
Gotovac je u hrvatskoj javnosti ostao upamćen i kao izniman govornik, a među njegovim nastupima posebno se izdvaja govor održan 30. kolovoza 1991. godine ispred Komande 5. vojne oblasti na zagrebačkom Trgu kralja Petra Krešimira. Govor je izrečen u povodu prosvjeda majki vojnika koji su bili silom zadržani u ondašnjoj JNA.
U nastavku prenosimo taj čuveni govor koji i dandanas, 34 godine nakon što je izrečen, izaziva snažne emocije i govori kakva je je gromada Gotovac bio.
Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže: "U Navarri se umiralo od srama." Mi Hrvati, kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav, mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.
Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.
Stojimo ovdje, dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred "Hrvatskim radišom", sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate. Oni će, kažu, ukrasti, a pitam tu gospodu: a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.
Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!
Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire s ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao – uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći "ne". Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, s tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snaći. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.
I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan, vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca, ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude, i to je moja radost i to je moja snaga, kao i svih vas.
A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.
Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.
Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....