Vlasti žalosno šute, a imaju alat: ‘Brodosplit‘ nije na popisu reciklažnih škverova

Ne biste vjerovali, ali ipak je bjelodano, odvija se pred našim očima: građani bi se – svatko od nas – morali razumjeti baš u sve s čim se susretnu u životu da ne bi ostali namagarčeni, prevareni, zavedeni, ismijani, iskorišteni...

Pa zar u uređenim zajednicama, društvima i državama koje se hvale da su članice najuglednijih međunarodnih organizacija i da primjenjuju sve najvažnije međunarodne standarde, zar se u takvoj zemlji ne možemo pouzdati da će sve te silne sastavnice vlasti same ustanoviti smije li itko, na primjer, pola stoljeća star tuđi brod dovesti u našu zemlju, u naš grad Split, pa u privatnom brodogradilištu s njega uklanjati kancerogeni materijal, konkretno – azbest?!

Zar naše ne bi trebalo biti samo da eventualno upozorimo na takvo što?! Zar u prvim redovima, umjesto nas građana, ne bi trebale stajati upravo naše institucije?! Zar one ne bi morale prve djelovati, zato smo ih valjda uspostavili, zato ih valjda i plaćamo!

Ali slučaj feribota "Moby Drea" u "Brodosplitu" govori nam upravo suprotno, pobuđujući naše strahove i umanjujući naše povjerenje – pa nijedna ustanova, služba, institucija dosad nije našla shodnim javnosti predočiti činjenice o čitavom tom škverskom poslu s azbestom!

Evo ih nanizanih: Ministarstvo mora; Ministarstvo gospodarstva; Ministarstvo zaštite okoliša, Državni inspektorat... i sve njihove podređene službe.

Kamo se skrilo znanje?

Znaju li uopće državne institucije – tragično bi bilo da ne znaju, još tragičnije da znaju, ali ne mare – da na raspolaganju imaju pravni alat kojim mogu postupiti u ovom slučaju i razriješiti dilemu o tomu što škver smije, a što ne smije. Alat se zove Uredba (EU) br. 1257/2013 i odnosi se na sve brodove koji nose zastavu zemalja članica Europske unije. Ona regulira sigurnu reciklažu brodova europske državne pripadnosti, ali i brodogradilišta koja se bave reciklažom brodova. Hrvatska je mora primjenjivati u svojem zakonodavstvu.

Naglasimo još jednom, Uredba se primjenjuje i na brodove (Ministarstvo mora) i na brodogradilišta (Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo zaštite okoliša)!

Budući da "Brodosplit" nije uvršten na europski popis postrojenja za recikliranje brodova, kako je onda moguće da je brodu "Moby Drea" dopuštena splitska reciklaža u dijelu uklanjanja azbesta s tog broda?!

To je pitanje za Ministarstvo gospodarstva i za Ministarstvo zaštite okoliša! Jer govore o brodogradilištu. Na sporna pitanja o brodu trebalo bi odgovoriti Ministarstvo mora.

Tvorci europske Uredbe nisu budale, ugradili su u njezin sadržaj i sigurnosni ključ koji kaže – u slobodnom prijevodu – da ako nadležne grane državnih vlasti ne čine ništa, jer ne znaju ili odbijaju to od sebe, onda građani i udruge imaju mogućnost izravno se obratiti Europskoj komisiji prijavom kršenja Uredbe, pa će onda Bruxelles poduzeti potrebne mjere umjesto nas. Čitajte, zabranu rada, kažnjavanje i tomu slično.

Čula, rekla, kazala

Ključni je dio priče kvalifikacija posla koji je najavljen u "Brodosplitu". Što će se točno raditi: je li to reciklaža, je li preinaka, ili je u pitanju redoviti tehnički pregled broda?! Zasad se čini da je upravo tu moguća siva zona! Tu bi se mogla kriti, rekli bi naši ljudi, rupa u zakonu, zamućena voda.  

Na primjer, navodni novi vlasnici feribota, sicilijanska tvrtka "Med Fuel", iz talijanskih medija poručuju da se ne radi o reciklaži. Odnosno da brod neće završiti izrezan, nego da će mu u Splitu samo ukloniti azbestne izolacijske ploče putničkih kabina, poslije čega da brod odlazi u grčko brodogradilište u Pireju da bi bio obnovljen za novi život. Iako su bivši vlasnici, poznata talijanska kompanija "Moby", prethodno rekli da feribot odlazi u tursko rezalište.

I u samom splitskom škveru govore da se ne radi o reciklaži, nego o remontu.

No izgleda da je "Moby" dotegljen u Split bez komercijalnih papira. Da bi plovio, brod mora imati valjane dokumente koji mu omogućavaju komercijalnu plovidbu. Poput svjedožbe o sigurnosti opreme putničkih brodova. I raznih drugih. Propisane su međunarodnim konvencijama za brodove u međunarodnoj plovidbi: SOLAS (sigurnost života na moru) i MARPOL (sprječavanje onečišćenja s brodova). Vjerojatno je k nama i stigao u teglju jer ne može ploviti samostalno, odnosno vjerojatno nema valjane papire za prijevoz putnika.

Koje su boje naše zastave?!          

Pitanje je čiju zastavu nosi i ima li je više uopće. Prije je bila talijanska. Pitamo se ima li brod valjani upisni list. Bez njega je samo komad "smeća" koji netko priželjkuje reciklirati, bježeći od zakonskih odredbi.

Navodno neće u rezalište, nego se priprema za neku naknadnu preinaku, ali za to nismo vidjeli baš nikakvih potvrda! Da ih ima – brod bi imao valjane svjedodžbe, a sve bi se obavljalo pod nadzorom inspektora klasifikacijskog društva koje je certificiralo brod (na primjer, talijanska RINA) i predstavnici zastave koju brod nosi (na primjer, talijanske). Zasad se čini da se nitko nije pojavio. Nitko ih ne spominje!

Uglavnom, bilo kakve preinake moraju biti pod nadzorom. I sam brod morao bi imati plan zbrinjavanja i pohranjivanja opasnog otpada. Da ne govorimo o brodogradilištu, koje bi moralo imati kompletan plan i sustav: ne samo za uklanjanje, nego i za prijevoz, skladištenje, zbrinjavanje azbesta. Kod reciklažnih brodogradilišta koje je odobrila Europa čitav sustav mora biti zaokružen. Moraju imati reciklažno dvorište koje je spremno na odgovarajući način zaprimiti i zbrinuti opasni otpad.

Teško je zamislivo da itko ozbiljan – posebno u brodogradilištu – može reći kako ga nije briga gdje će završiti azbest poslije uklanjanja s broda, odnosno da će biti odvezen na nepoznatu lokaciju. Znači li to onda da može završiti i u nekoj rupi, u zemlji, u moru?!

E, da bi se to spriječilo, cjelovit put tog opasnog otpada mora biti kontroliran od početka do kraja, od skidanja azbesta do njegove konačne pohrane. To kaže i Uredba...

Ako nisu u šumi, možda su u bunaru  

Drugim riječima: ako je brod za reciklažu – mora imati svjedodžbu o spremnosti za reciklažu (koju izdaje zemlja zastave) i ne smije ići u brodogradilište koje nije na europskom popisu, a "Brodosplit" nije. Ako nije za reciklažu, nego za remont – morao bi imati drugu vrstu dokumenata i fizički nadzor inspektora zastave ili klase tijekom radova.

Izgleda da stvari ovdje nisu bistre, no ako mi svi u Hrvatskoj, pojedinačno, udruženo ili institucionalno, nismo u stanju utvrditi što je točno u pitanju – imamo taj 23. članak europske Uredbe o reciklaži brodova na temelju kojeg to, umjesto nas, može utvrditi Europska komisija.

U smislu europske Uredbe, poslovi koji su najavljeni u "Brodosplitu" svodili bi se pod recikliranje, možda prikriveno ili parcijalno, ali ne i na brodski remont.

Možda je i pila naopako: možda će "Moby Drea" na koncu zaista nekamo na reciklažu, a ne na remont, ali ga ovlaštena reciklažna brodogradilišta, recimo u Turskoj, ne žele primiti s tolikom količinom opasnih tvari, pa je pronašao sivu splitsku zonu, gdje će biti oslobođen azbesta, pod parolom brodskog remonta, da bi jednom kad ode i ostavi nam sav taj otrov ovdje, mogao s brodom dalje raditi što ga je volja.

Na sva pitanja iznesena u tekstu, na nedoumice, razmišljanja i sve naše sumnje jasne odgovore trebale bi prvenstveno dati hrvatske institucije. Imaju u rukama i joker – europsku Uredbu! Mogle su, recimo, zabraniti dolazak broda! Ili reći da se u ovom slučaju Uredba ne primjenjuje, zato i zato.

Ali one još o svemu žalosno šute...