Kao što je poznato Koordinacija braniteljskih udruga iz Splita se žestoko obrušila na udrugu VeDRA, koja okuplja veterane Domovinskog rata i antifašiste, optuživši je za, kako oni tvrde, "političku manipulaciju, ideološku prijevaru i pokušaj revizije istine o Domovinskom ratu". Priopćenje u ime branitelja je potpisao Zoran Buzdovačić.
Najviše su napali generala Luku Džanka, spominjali su da je bio u JNA, navodili su da ga je Tuđman umirovio prije kraja Domovinskog rata, umanjuju mu zasluge. No, podaci MORH-a govore da je Džanko bio u "Oluji" i brojnim drugim bitkama, ispitivali su ga i haaški istražitelji, a i mnogi časnici HV-a i političari koji su stvarali suvremenu Hrvatsku su bili u JNA – Tuđman, Tus, Bobetko, Stipetić... I svoje znanje su upotrijebili za stvaranje domovine, jer ratove dobivaju i vode učeni i mudri ljudi, te pametno odrađena vojna strategija. A Hrvatska je takve ljude, srećom, imala.
Također, sve napade osudio je i njegov sin Goran Džanko, navodeći da mu oca napadaju dok se on bori za život nakon teške prometne nesreće. Cijelo pismo sina pročitajte u okviru teksta.
General-bojnik Luka Džanko rođen 23. kolovoza 1945. u Perkoviću kod Šibenika. U Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) imao je čin potpukovnika. Napustio je JNA 1991. i pridružio se Oružanim snagama Republike Hrvatske (HV). U kolovozu 1991. postavljen je za prvog zapovjednika Južnog bojišta. U travnju 1992. godine na čelo zapovjedništva Južnog bojišta imenovan je general Janko Bobetko, a general Džanko postaje jedan od njegovih najbližih pomoćnika.
Pod zapovjedništvom generala Džanka uspješno je obranjena dolina Neretve od prodora srpskih snaga, posebice Ploče i Metković. Nakon oslobodilačkih operacija HV-a u dubrovačkom zaleđu, general Džanko 1993. postaje zamjenik zapovjednika Operativne zone Split generala Ante Gotovine, te u tom svojstvu odlazi u Zadar gdje je sudjelovao u pripremi operacije "Maslenica". Odmah nakon operacije "Maslenica" general Bobetko je zapovjedio premještaj generala Džanka u Zborno područje (ZP) Bjelovar, gdje je već od 1994. vodio pripreme za operaciju "Bljesak", koja se trebala provesti u zoni njegove odgovornosti.
Tijekom operacije "Bljesak" general Džanko sa svojim postrojbama napada srpske položaje iz smjera Nove Gradiške, te je zajedno sa svojim postrojbama prvi ušao u Okučane. General Džanko je 1995. sudjelovao u operaciji "Oluja", tj. u borbama u Sjevernom sektoru na području Banovine, te zapovijedao operativnim pravcem Hrvatska Kostajnica koji je bio u zoni odgovornosti generala Petra Stipetića. General Džanko umirovljen je u činu general-bojnika u ožujku 1996. godine.
– Vjeran načelima demokracije i dokazani domoljub, general Džanko odan je Ustavu Republike Hrvatske koju je branio u Domovinskom ratu, a na tom tragu promotor je i zaštitnik antifašizma kao jednog od temelja državnosti Republike Hrvatske – navode njegovo suborci okupljeni u udruzi VeDRA.
Gore navedeno je kratka biografija Džanka, a mi vam donosimo i konkertne prigode u kojima je Džanko pokazao svoje ratno umijeće i vojnu strategiju.
Naime, general je na području cetinskoga kraja 1991. godine imao dvije "epizode" i obje se smatraju pozitivnim. I prije 1991. godine Džanko je kao pukovnik JNA bio poznat velikom broju ovdašnjih stanovnika jer je imao ulogu zapovjednika pričuvne brigade tadašnje vojske u kojoj su kao rezervisti bili raspoređeni brojni Sinjani i Cetinjani. Iste osobe koje su nakon velikosrpske agresije na cetinski kraj svoja stečena znanja i iskustva u JNA stavili u obranu Hrvatske. Uključujući i veliki broj pričuvnih oficira koji su bili među prvim zapovjednim kadrom u budućoj 126. brigadi.
Početkom svibnja 1991. godine JNA je planirala staviti pod kontrolu područje srednje Dalmacije sa Splitom u samom centru. U tom su kontekstu na vojnom poligonu Kukuzovac planirali stacionirati tenkovsku brigadu koja je trebala stići iz Bosne i Hercegovine i to s područja Mostara i Kupresa. Obje skupine "kornjača" trebale su do Kukuzovca doći preko mosta na Cetini u Trilju. Nesmetan prelazak preko rijeke trebali su im osigurati pripadnici vojnih specijalaca iz Niša koje je JNA prethodno stacionirala na širem šibenskom području.
Kada su se ti JNA specijalci zaputili iz svoje šibenske baze prema Kukuzovcu na Križicama su ih 7. svibnja 1991. godine samoinicijativno zaustavili i blokirali građani Sinja, Dicma i Dugopolja, među prvima Stipe Doljanin koji je ostavljajući svoj automobil nasred ceste pozvao rukovatelje teških dozera iz obližnjeg kamenoloma da tim vozilima blokiraju cestu Sinj – Split, što su oni i napravili. U zapovjednom vojnom vozilu koje je išlo na čelu kolone s istaknutom jugoslavenskom zastavom bili su potpukovnik Luka Džanko i potpukovnik Radoslav Stamenković, u to vrijeme na dužnosti pomoćnika komandanta sinjskog garnizona JNA za MPV (moralno-političko vaspitanje – čitaj politički komesar). Poslije dvoipolsatne blokade i pregovaranja, a pregovore je sa strane JNA vodio potpukovnik Stamenković, kasnije se saznalo u sinjskom garnizonu, glavni protagonist politike Slobodana Miloševića o stvaranju Velike Srbije i vođa četničkog pokreta. Zahtjev građana bio je da se vrate otkud su došli.
JNA je, pak, ustrajala u zahtjevu da se smjeste na Kukuzovac. Na kraju su građani pristali da odu na Kukuzovac s tim da ih oni preprate i da taj vojni poligon nemaju pravo napuštati i raspoređivati se na terenima cetinskog kraja. Prije nego se kolona pokrenula, JNA je morala ispuniti još jedan uvjet građana – na zapovjednom vozilu jugoslavensku zamijeniti hrvatskom zastavom. Taj zahtjev građana ispunio je Luka Džanko koji je preuzeo koplje s hrvatskom zastavom i sve vrijeme do Kukuzovca držao je visoko uzdignutu. Taj čin bi se, gledajući iz kasnijeg fokusa, mogao okarakterizirati kao Džankova naklonost pa i iskaz njegova opredjeljenja, mada je nakon toga prošlo više od tri mjeseca kada je i formalno prešao na hrvatsku stranu. Ovome još valja dodati da su kolonu od stotinjak tenkova, koja se iz Mostara uputila prema Kukuzovcu, zaustavili građani kod Širokog Brijega. Kada su saznali što se dogodilo kod Križica i kod Širokog Brijega, zapovjednici JNA nisu ni pokrenuli dio tenkovske postrojbe stacionirane na Kupresu, kojoj je zamišljeno odredište radi blokade srednje Dalmacije također bilo na Kukuzovcu.
Drugi Džankov čin za cetinski kraj je bio puno vrjedniji. Poslije agresorske okupacije cetinskog kraja sve do Hrvaca i Bitelića, uključujući branu i HE Peruća, te početka neprijateljskog bombardiranja Sinja, u alkarskom gradu vladao je potpuni kaos u organizaciji obrane. Nezadovoljni građani od tadašnje općinske vlasti zahtijevali su oružje kojega nije bilo jer je oružje TO Sinj još bilo u posjedu JNA u vojarni Kula, a unatoč velikoj sumi novca kojom je tadašnja općina raspolagala nije se uspijevalo nabaviti oružje na crnom tržištu.
U takvim okolnostima prvih dana listopada 1991. godine na prostoru dotadašnje vojarne na Pekari okupilo se 4-5 tisuća nezadovoljnih građana s cijelog područja cetinskog kraja. Kako im se nitko nije obraćao, oni su krenuli prema zgradi Općine. Upravo kada su prelazili državnu cestu na raskrižju kod općinske zgrade iz Splita je automobilom stigao Luka Džanko. On mi se obratio, zatražio da predstavnici svih tadašnjih mjesnih zajednica dođu na dogovor u nedaleku općinsku vijećnicu, a sve ostale je zamolio da se mirno raziđu i to što prije jer bi u slučaju ponovno aktiviranog neprijateljskog topništva moglo doći do neželjenih posljedica i velikog broja žrtava.
Masa je uvažila Džankove riječi, a na sastanku koji je uslijedio praktično je predloženo osnivanje sinjske brigade. Posljednja skupina pripadnika JNA napustila je Sinj 4. listopada 1991. godine. Iz vojarne Kula nisu uspjeli oteti oružje TO Sinj, kako im je to zapovjedio osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, jer ih je u tome s oružjem na gotovs spriječila ilegalno obučena skupina sinjske policije. Dva dana kasnije, dakle 6. listopada 1991. godine, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH dr. Franjo Tuđman potpisao je ukaz o formiranju pričuvne 126. brigade HV-a. Za njenog prvog zapovjednika imenovan je Luka Džanko. On, međutim, nije prihvatio tu dužnost već je nastavio s obvezama na južnom bojištu gdje je postavljen u kolovozu 1991. godine, pa je do imenovanja Veselka Gabričevića zapovjednikom brigade organizaciju obrane Sinja i ustroj prvih naoružanih postrojbi brigade vodio Ante Bilić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....