Ante Tomić: Ustaše se curice u zoru, smijalo se sunce na prozoru. Majku mu, zašto to domoljublje ne prolazi u Švedskoj

“Ustaše se curice u zoru, smijalo se sunce na prozoru”, gangalo se jednom davno, u nenarodnom režimu, u gostionici u mom selu. Shvaćate, naravno, ovu igru riječi. Prozreli ste seljačka posla. Pametnjakovićima nije bilo do djevojaka i svitanja i sunca na prozoru, već je smisao njihovog naoko nevinog deseteračkog dvostiha bio u imperfektu glagola ustati, istovremeno i imenu poražene kvislinške vojske iz drugog svjetskog rata.

Uhvatili bi se njih trojica ili četvorica rukama oko ramena i gromko ovo zaojkali, zagonetno se osmjehujući, vidno zadovoljni vlastitom dosjetljivošću. Pa i okupljeni slušatelji kriomice bi namigivali jedan drugome, kako je ovo zgodno sastavljeno, da se pjeva o ustašama, a da se ustaše izravno ne spominju. Jednakim se marifetlucima već dvadeset pet godin...